Zadarski pisac Tomislav Marijan Bilosnić objavio je Sto pjesama o tijelu, a o izdanju piše književnik Davor Šalat.

Donosimo dio teksta: 

''Stoga se Bilosnićeve zbirke ne ponavljaju, nego se nadovezuju, nadopunjuju i – sve zajedno – rascvjetavaju u još opsežniju mnoštvenost i međusobno jedinstvo. Time je njihov strukturalni karakter na neki način analogan („na sliku i priliku“) samome Stvoritelju, koji je - kao Trojstvo – istodobno i jedinstven i mnoštven, kao i njegovu Stvaranju, koje unutar jedinstvenih zakonitosti svagda omogućuje mnoštvenost.

Upravo je u misterij Stvoritelja i njegova Stvaranja dubinski uronjen Bilosnićev pjesnički svijet. Nebo i zemlja, duh i tijelo, Bog i čovjek, muškarac i žena, svemir i zavičaj teme su koje ga posve preuzimaju i on umjetnički ne miruje dok se ne stope s poetskim oblikom, dok se od filozofijske apstraktnosti ne utjelove u sugestivnu, u najboljim trenucima uistinu putenu, pjesničku riječ. Bilosnić, dakle, maksimalno afirmira i poetski duh i poetsko tijelo, njegova se poezija zameće na njihovu presjecištu, prepletištu, u cjelovitosti pjesničkog znaka koji u sebe uključuje sve razine – od one fonetske do svjetotvorne, od označiteljskih srazova i suzvučja (primjerice, asonantski, odnosno aliteracijski nizovi: „U izbi usne šupljine/ iza zida zubi… Zveket zuba zveket mačeva/ rika tigrova“) do kozmoloških i kozmogonijskih razmjera te nesagledivih prostora mašte.

Sve ovo dosad izrečeno, sva spomenuta obilježja Bilosnićeva pjesništva posebno su očita u njegovoj novoj knjizi pod naslovom Sto pjesama o tijelu. Već naslov, s brojem sto kao metaforom dovršenosti i potpunosti, sugerira dva moguća značenja – da je u knjizi o tijelu sve rečeno ili da u tijelu prebiva sve. Jasno je da knjiga ide u oba ta smjera, nazovimo ih - dakako uvjetno - kvantitativnim i kvalitativnim. S jedne strane, Bilosnić daje uistinu iscrpan poetski govor o tijelu, čak je sto pjesama o pojedinim njegovim dijelovima! S druge strane, tijelo je, u pjesnikovoj interpretaciji, doista mjesto u kojemu je prisutan čitav svemir sa svim svojim kvalitetama, mjesto u kojima je prebivao i još prebiva sam beskonačni Bog.

Spomenuti odnos mnoštvenosti i jedinstva na neki se tako način preslikava i na odnos kvantitete i kvalitete pa je iscrpnost, opsežnost i bujnost knjige zapravo motivirana tim temeljnim odnosima Bilosnićeva svijeta.

Kad se, naime, govori o tijelu, govori se o čitavom kozmosu, a o tako velikoj temi uistinu ne treba štedjeti riječi. Osobito stoga jer je to poezija koja je suživljena s tajnom tijela i kozmosa te o njoj ne piše izvana, nego je uprisutnjuje, proživljava i njezinu kvalitativnu i njezinu kvantitativnu neizmjernost. Tako Bilosnić dolazi do zanimljivog poetskog postupka metonimizacije, odnosno sinegdohičnosti. Radi se, naime, o tome da dio neprestance priziva cjelinu, a pomoću pojedinosti materijalnog svijeta mogu se artikulirati i deskribirati silnice onog duhovnog.

Pa kad pjesnik govori, primjerice, o kosi, a najveći dio knjige se i sastoji od pjesama posvećenih jednome dijelu tijela, on nipošto ne ostaje samo na vidljivoj i prezentnoj razini, već smjesta, putem analogija i asocijacija, priziva značenjsko bogatstvo cijelog kozmosa, i to onog unutarnjeg i onog vanjskog, onog prirodnog i onog oniričnog („Miris kose miris je duše/ koja će se dusima vratiti/ istoga trena kad napusti tijelo// Kosa je vrijeme kišno/ u krunama njenih uvojaka vjetar/ uvijek se brine za nove oblake/ ima smisla za stvarnost/ sanja lijepe snove“).''