Hrvatska pošta pustit će 15. ožujka 2018. u optjecaj prigodnu poštansku marku „Uskrs“. Autorica ovogodišnjega tradicionalnog izdanja prigodne poštanske marke Republike Hrvatske je Ariana Noršić, dizajnerica iz Samobora.

Ova marka s motivom rada akademskog slikara Mile Skračića „Skidanje s križa“ (postaja na križnom putu) tiskana je u nakladi od 100 000 primjeraka i u arčićima od 10 maraka, a Hrvatska pošta izdala je i prigodnu omotnicu prvog dana (FDC). Nominalna vrijednost prigodne poštanske marke „Uskrs“ iznosi 3,10 kuna, a žig prvog dana bit će u uporabi 15. i 16. ožujka 2018. u Poštanskom uredu 10101 Zagreb, Jurišićeva 13. Ovo izdanje, kao i sva ostala izdanja poštanskih maraka, mogu se kupiti u internetskoj trgovini Hrvatske pošte, www.epostshop.hr.

Božić i Uskrs vezani su svjetlošću. Na Božić Bog se rađa kao „mlado sunce“, sabirući u sebi prastare znakove i značenja obnove zemlje. On dolazi iz svjetla visokih sfera da postane svjetlo svijeta. Na Uskrs, to svjetlo koje je bilo uronilo u zemljinu tamu, iz smrti se vraća da sine uzlaznim putem svoga vječnog sjaja.

U crkvi Bezgrješnog začeća Marijina, u Dubravama kod Brčkog, splitski slikar Mile Skračić naslikao je svoje vjerojatno najbolje djelo, četrnaest postaja Križnoga puta. Na svima, tako i na ovom „Skidanju s križa“ – kojim Hrvatska pošta obilježava ovogodišnji Uskrs – podloga je zlato velikoga sunca. Ono, makar nemirnom slikarskom tvari i potezom, napominje apstraktni, beskonačni prostor (više beskonačno trajanje nego prostor) predrenesansnih slika. Svojim otvorenim okom („kom se sakrit ništa ne da“), kao golemom lećom, prati i pamti sva zbivanja na putu što se do danas odvija i ponavlja pred našim očima.

Mile Skračić (1933. – 2013.) završio je Školu za primijenjenu umjetnost i Pedagošku akademiju u Splitu, a zatim diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, kod profesora Šime Perića. Dotaknutog duhom informela, zanimala ga je materija kao sadržaj slike, zatim dodir materije i tehnoloških biljega – odnos prirode i civilizacije. Sve ga je na kraju upućivalo na osnovnu pozornicu drame, na ljudsko tijelo, pa je tako i njegov ciklus „Ranjeni krajolici“ zapravo niz pejzaža tijela.

Posebno Milu Skračića sa starim majstorima veže bogata i izražajna artikulacija scena. Skračić se u dramaturgiji slika nikad nije štedio, i njegovo „sveto kazalište“ raspolaže besprigovornom anatomijom, neiscrpivim repertoarom scenskih pokreta, brižnom režijom, maštovitim kompozicijskim mijenama. Njegov jaki, ali lirski kolorizam prikladno odsijeva na zlatnoj podlozi.

Sve se to čita iz ovoga „Skidanja s križa“. Pet likova spušta Isusovo ukočeno tijelo. Možemo se obratiti evanđelistima i za tri lika pretpostaviti tko su: svi spominju Josipa iz Arimateje, a Ivan dodaje i Nikodema. Uz podnožje križa nemoćnu, mrtvu ruku Krista hvata ženski lik – kretnjom i stavom koji upućuju prije na Mariju Magdalenu nego na Isusovu majku. Vješta piramidalna kompozicija, križa, isprepletenih tijela i dviju ljestava, tvori jednu bolnu grudu, bolni grč, koji bi bilo teško podnijeti kad sunce iza svega ne bi pronosilo svoje svjetlosno obećanje.