Na današnji dan, 15. srpnja 1797. u Zadru je rođen profesor govorništva, književnik, član mnogih akademija, mecena, osnivač i najznačajniji donator Biblioteke Comunale Paravia, danas Znanstvene knjižnice Zadar

Ove godine obilježava se 220. godišnjica njegova rođenja i 160 godina od prerane smrti.

Osnivač i najznačajniji donator zadarske Znanstvene knjižnice Pier Alessandro Paravia rođen je u Zadru 15. srpnja 1797.,  godine važne za hrvatsku povijest jer njome prestaje višestoljetna vladavina Mletačke republike.

Politička situacija u Dalmaciji u vrijeme oko Paravijinog rođenja

Kao sjedište generalnog providura za Dalmaciju i Boku Kotorsku Zadar je u teškoj oskudici proživljavao zadnje dane dugotrajne vladavine Mletačke republike (Antoljak, Historiografija, str. 246). Val prosvjetiteljstva zahvatio je Zadar u periodu nakon Francuske revolucije, koja je imala odjeka u cijeloj Europi, pa tako i u Dalmaciji, u kojoj su nicali masovni pobunjenički pokreti. U borbama s Napoleonovom vojskom Austrija gubi posjede u Belgiji, na lijevoj obali Rajne i u Lombardiji, a za odštetu dobiva uz ostalo mletačku Istru i Dalmaciju. 17. listopada 1797. mirom u Campo-Formiju Venecija se ukida kao samostalna država. Iako se u Zadru javljaju pobunjenički pokreti, Austrija ih u začetku guši i sprečava pripojenje Dalmacije Hrvatskoj.

S Bokom Kotorskom i jadranskim otocima Dalmacija je ostala pod tzv. Prvom austrijskom vlasti od 1797. do 1806. godine. Preko vojnih i civilnih komesara u austrijska vlast pokušala je provesti neke reforme, ali sve je omeo novi rat s Francuskom u kojemu je Austrija poražena. (Antoljak, op. c. str. 298). Sklopivši s Napoleonom mir u Požunu (Bratislava) 26. prosinca 1805. Austrija je uz ostalo izgubila i Dalmaciju koja je u veljači 1806. prešla u francuske ruke.

Vojni upravitelj general Marmont i civilni providur Vincenzo Dandolo izravno su podvrgnuti talijanskom potkralju sa sjedištem u Zadru. Dalmaciju su podijelili okruge, a njih na kotare i općine, sudstvo je odijeljeno od uprave, seljak je postao vlasnik zemlje ali plaća desetinu... Unaprijeđeno je stočarstvo, trgovina, obrt, zdravstvo, školstvo, grade se ceste i izdaje dvojezični službeni list Il Regio Dalmata/Kraglski Dalmatin.

No unatoč tome narod i svećenstvo ne vole Napoleona i dižu se bune diljem kraljevine, Napoleon dobiva od Rusa Boku Kotorsku i ukida Dubrovačku republiku. No na europskim bojišnicama Napoleon gubi zaposjednuti teritorij i polako se povlači.  1811. formira Ilirske provincije i sjedište se prebacuje iz Zadra u Ljubljanu, no ni tamo nije dugog vijeka jer već 1813. Austrija je vratila Dalmaciju pod svoju vlast, pod kojom je ostala sve do 1914. godine. 

General Tomašić postavljen je za vojnog i civilnog guvernera Dalmacije, Dubrovnika i Boke Kotorske, a Zadar ostaje sjedište pokrajine i namjesnika. Austrija je za službenike u Dalmaciju dovodila Talijane i tako je talijanski jezik opet prevladao u službenoj administraciji, uredima, sudovima i školama te zaustavila širenje hrvatskog narodnog preporoda u Dalmaciji i političko sjedinjenje s Hrvatskom.(298). No, ipak je u Dalmaciji bilo hrabrih pojedinaca koji su dizali svoj glas za sjedinjenje Dalmacije sa njezinom hrvatskom maticom.

Putovnica Pier Alessandra paravie

Jedan od takvih bio je Grgur Stratico (državnik, odvjetnik, pjesnik, povjesničar, Zadar, 1736-1806), Završivši studij krivičnog i građanskog prava u Padovi,  vratio se u Zadar gdje se  bavio odvjetništvom, pisao pravne knjige, pjesme edukativno-prigodnog karaktera,marljivo je skupljao dokumente o povijesti Dalmacije koje je iskoristio Kreljanović. (str. 299). Dolaskom nove austrijske vlasti u Dalmaciju postavljen je za vladina savjetnika i člana apelacionog suda u Zadru, na kojoj je dužnosti umirovljen 1803. godine.

Za vladavine Francuza, Dandolo ga postavlja za radnog člana pri središnjoj zdravstvenoj komisiji kao i središnjoj poljoprivrednoj komisiji. Bio je počasni član Gospodarske akademije u Splitu, Agrarne akademije u Trogiru, član Akademije za znanost, književnost i umjetnost u Padovi. Bio je 1787. godina jedan od osnivača Gospodarsko-književne akademije u Zadru te je iznosio svoje ideje u svrhu unapređenja poljoprivrede u Dalmaciji. Zalagao se je da Zadar dobije tiskaru, ali u tome nije uspio.

Skupljajući građu za povijest Dalmacije, stvorio je bogatu knjižnicu i zbirku izvornih dokumenata, koji su međutim nestali. Nešto rukopisa nalazi se pohranjeno u fondu ZKZD.

Drugi značajan suvremenik je Marko Lauro Ruić (Pag, 27.10.1736.-1808) (str. 301) U Padovi završava studij građanskog i krivičnog prava te postaje notar u paškom vijeću, a uskoro biva imenovan kancelarom ninske komune. Njegovi Bilježnički spisi nezaobilazan su izvor za našu povijest. Povjesničar Miroslav Granić (str. 306) je ukazao da je Ruić bio iskreni poklonik racionalizma i prosvjetiteljstva, znanstvenik, pravnik, povjesnik, prevoditelj, prosvjetitelj, humanist. Izvrsno je poznavao talijanski, francuski, latinski, grčki, i dobro upućen u latinsku i glagoljsku paleografiju.

U isto doba živio je i djelovao pretežito u manastiru Krupa Gerasim Zelić (Žegar, 1752.-Budim, 1828).

Obitelj i odrastanje P. A. Paravije

Paravia je rođen od majke Ane Zech-Missevich, (čija je obitelj pripadala šibenskom plemstvu, a otac bio u službi mletačke vojske na Krfu gdje se ona i rodila) i oca Giovannija (1771-1807), pukovnika mletačke vojske, čiji je brat Antonio (1777-1863), također bio pomorski časnik u mletačkoj vojsci.

U Veneciji, u koju je stigao kao dječak, pohađao je Licej-konvinkt „Marco Foscarini“. Kako pokazuje iznimno zanimanje za knjige od 1813-1815. angažiran je na sređivanju knjižnice koja je dobila brojne prinove ukidanjem nekih samostanskih knjižnica pa i crkvenih redova. Ljetujući kao dječak u Postiomi (Treviso), upoznaje Giuseppea Monica, eruditu i svećenika, koji postaje njegov mentor i prijatelj, koji ga je vodio kroz njegovo školovanje značajno utječući na njegovo profesionalni i znanstveni razvoj. Strastveni i neumorni istraživač, Paravia je pod utjecajem Monica i njegovih djela upoznao mnoge značajne književnike toga vremena: Angelo Dalmistro, Giuseppe Bianchetti, Lorenzo Crico, i drugi trevizanski leterati, imali su velik utjecaj na mladog Paraviju i odredili njegov životni put.

1814. odlazi na studij prava u Padovu gdje diplomira 1818. godine. Tamo za vrijeme studija upoznaje Antonija Rosminija (svećenik i filozof, koji je kao sudionik Risorgimenta /Preporoda bio izaslanik vlade Piemontea kod Pape Pija IX., 1797-1855)  i  Nikolu Tommasea, književnika i političara, također šibenskog porijekla. Preko Rosminija upoznaje i druge značajne osobe toga doba: književnika Silvija Pellica, Carla Alberta od Savoie, svećenika Vincenza Giobertija, i snjima ostvaruje doživotno prijateljstvo.

Osim ovih dvaju svećenika i brojnih književnika, važnu ulogu u njegovom životu u periodu sazrijevanja imao je stric Antonio, umirovljeni pomorski časnik, koji mu je od očeve smrti 1807. bio drugi otac i životni uzor.

Po završenom studiju zapošljava se u Veneciji kao državni službenik, a u slobodno vrijeme posvećuje se učenju jezika i pisanju poezije, objavljuje šest soneta pod naslovom A Dio. Sonetti sei (Treviso 1817),  a uskoro i Dodici sonetti di sacro argomento (Rovereto 1820). Prevodi Plinijeva Pisma, Le lettere di Plinio il giovane tradotte e illustrate (Venezia 1830-32) Venezia, 1837,  Torino, 1934 i 1956) piše biografije pisaca i umjetnika, koje objavljuje u antologijama, surađuje u padovanskim Giornale dell’italiana letteratura, i veronskom  „Poligrafo“...(Semi-Tacconi, vol. 2, str. 346). Prevodi Vergilijevu  Eneide, ( Giornale sulle scienze e lettere delle provincie venete, II /1822).

Prije njega na Sveučilištu u Padovi akademsko zvanje stekli su tek rijetki Zadrani: Antelus Benvenuti 1802., Francesco Artico 1808, Luca Castelli 1811, Simun Corumalo 1814, poslije njega Carlo Zola 1818, Antonio Stermich (Strmić) 1820, Carlo Pinelli 1821. kao i Paolo Pinelli ... Uglavnom su studirali pravne, medicinske i farmacijske znanosti, ali mnogii su Zadrani studirali i na bečkom sveučilištu.

Kad su ga 1830. pozvali za nastavnika na katedru govorništva torinskog  sveučilišta, lako se odvaja od činovničkog posla i posvećuje se pedagoškom radu. Tako započinje treći, najplodniji dio njegovog života.

I Dieci Libri di Pier Alessandro Paravia

Sa velikom strašću bavi se pitanjima jezika, u čemu su mu uzor Antonio Cesari i Vincenzo Monti. Za radove Lettera a Giovan Jacopo Trivulzio (in Giornale sulle scienze e lettere delle provincie venete, IV (1824), 7, pp. 123-134), i  Di alcune osservazioni di lingua fatte singolarmente sopra l’ultima edizione della vita di Dante scritta dal Boccaccio. Lettera a Vincenzo Monti (n. 9, pp. 57-68, 113-118; dobio je priznanje Accademije della Crusca, čijim članom postaje 1850. godine (Francesca Brancaleoni, P. A. P.  Dizionario Biografico degli Italiani - Volume 81 (2014)

Paravia i Zadar

Odrastajući, formirajući se i djelujući u Italiji od 1803. do 1850. godine uvijek se smatrao Dalmatincem i snažnim osjećajima bio vezan za rodni grad. Tako 1850. godine u kolovozu odlučuje posjetiti svoj rodni grad. Dolazi u Zadar i odsjeda u kući obitelji zadarskog slikara Frane Salghettija Driolija (rođaka obitelji svima poznatog pokojnog akademika Ive Petriciolija). Sastaje se s gradonačelnikom Markom Crnicom i razgovara o mogućnosti osnivanja jedne značajne javne knjižnice koju Zadar kao administrativno, kulturno, prosvjetno i političko središte Pokrajine zaslužuje. Obećao je da će svom rodnom gradu slati svoje, ali i njemu darovane knjige od strane prijatelja, kolega, nakladnika. Pod uvjetom da gradske vlasti osiguraju smještaj dostojan jedne takve knjižnice, a to bi bila zgrada u samom centru grada.

Vrativši se u Italiju, nastavio je raditi i prikupljati knjige za zadarsku knjižnicu. Vratio se ponovno u Zadar 1852. godine sa prvom pošiljkom knjiga praćenom knjigom inventara koju je sam ispisao, s namjerom da vidi kakav je prostor koji je Crnica predložio za sjedište Knjižnice. Knjige su smještene u kući do Gradske lože jer je Loža prokišnjavala i trebalo je sanirati krovište. Razgovarao je sa predstavnicima gradskih vlasti i o načinu smještaja građe, dao upute za izradu vitrina i polica na kojima će biti smještene knjige. Imajući iskustva u radu u knjižnici za vrijeme studija, napravio je stručni katalog zahvaljujući kojemu su  knjige smještene na police u vitrinama po strukama. Koristeći mnoge knjižnice i proučavajući mnoge kataloge znao je kako treba izgledati suvremena knjižnica. Složio se sa lokacijom i vratio se u Torino nastavivši popisivati vlastite i darovane mu knjige, koje je sukcesivno slao u Zadar.

Nabavivši vitrine i police, uredivši prostor Gradske lože za smještaj Paravijine donacije, zadarski su gradski oci, iščekujući da njezin osnivač dođe u Zadar i svečano je otvori, 1855. dali na uporabu građanima najveću i najopremljeniju javnu knjižnicu u Dalmaciji u kojoj se građa  posuđivala po utvrđenim Pravilima.

No, Paravia je imao mnoge obveze na Sveučilištu i nije do svoje prerane smrti u ožujku 1857. stigao doći u svoj rodni grad kako bi prisustvovao svečanom otvorenju knjižnice koja je njemu u čast nosila ime: Biblioteca comunale Paravia. Grad je prigodnom svečanošću obilježio službeno otvorenje Knjižnice tek u kolovozu 1857. godine.

Sadržaj Paravijine donacije

Poklonio nam je mnoga vrijedna izdanja, počevši od 25 (od ukupno 34 koliko ih knjižnica posjeduje) prvotisaka (knjige tiskane u 15. St.), brojne višetomske enciklopedije, leksikone, djela antičkih pisaca, s posebnim naglaskom na djelima velikih govornika o kojima je i sam predavao, leksikografska djela, povijesna djela, posebno ona koja govore o povijesti njegove Venecije u kojoj je proveo djetinjstvo i ranu mladost, Padove u kojoj je studirao, Venecije između 1818. i 1832. u kojoj je dobio prvo zaposlenje, Torina u kojemu je proveo najplodonosnije godine svoga života (1832-1857).

Osim klasičnih jezika koji su bili temelj onodobnog obrazovanja, učio je Paravia i španjolski, njemački, engleski o čemu svjedoče brojni rječnici i gramatike u njegovoj zbirci, a i djela koja je preveo poput Vergilijeve Eneide u tri sveska.... Posebno je dragocjen dar Fortunijeve Grammatike.  Ivan Franjo (Giovanni Francesco) Fortunio, humanist, pravnik i gramatičar iz 16. st. autor je  1. tiskane talijanske gramatike, objavljene 1515. g. (nekoliko godina prije gramatike Pietra Bemba). Prema mnogim povjesničarima Fortunio je rođen na našem otoku Silbi.

Mnogi putopisi koji se nalaze u njegovoj donaciji svjedoče ne toliko o njegovim ostvarenim putovanjima, jer zbog obveza i nije mogao puno putovati, već o potrebi za putovanjima na koja je mogao krenuti zahvaljujući imaginaciji:

Viaggio da Venetia al S. Sepolcro, et al monte Sinai; co'l dissegno delle citta, castelli, ville, chiese, monasterij, isole, porti & fiumi ... che sin la si ritrovano ... Composto dal r. padre fra Noe del ordine di san Francesco ... In Venetia : per Domenico Louisa, 1690. Opis hodočašća fra Noe Binchija iz 1564. godine

Abdias, babilonski biskup, Abdiae Babyloniae Primi episcopi ab apostolis constituti, De historia certaminis apostolici, libri decem, Iulio Africano interprete ... Vita B. Martini Sabariensis ... a Severo Sulpitio conscripta ...tiskano u Parizu 1566. godine. Abdias je autor povijesti apostola, koju je s hebrejskog izvornika na grčki preveo Eutrope, a s grčkog na latinski Julius Africanus, biskup Babilona iz 5./ 6. st

Aemilii Probi, seu Cornelii Nepotis Liber de vita excellentium imperatorum, a Dionysio Lambino Monstroliensi, ... , complurib. locis emendatus, & commentariis plenissimis, atque utilissimis explicatus: nunc primum in lucem editus. Paris, 1569. Autor Cornelius Nepos ***

Andrea Alciati iurisconsul. Mediolanensis, De verborum significatione, libri IIII. Eiusdem In titulum XVI. lib. I. Digestorum commentarii ... Lyon, 1572. Autor Andrea Alciati je bio pravnik, povjesničar, pjesnik; 1492-1550

Alcinoi philosophi platonici De doctrina Platonis liber. Speusippi Platonis discipuli de Platonis definitionibus. Xenocratis philosophi Platonici liber de morte. [Marsilio Ficino, interprete] tiskano u Baselu 1532. Alcinous ( Albinus Platonicus) ****

Alexander Achillinus Bononiensis De chyromantiae principiis et physionomiae. Bologna, 1504. Autor, Alessandro Achillini bio je filozof i liječnik, predavao je filozofiju i anatomiju na sveučilištu,  a zvali su ga Aristotel br. 2; (Bologna, 1463-1512)

Aristotelis Stagiritae Thesaurus commentariolis illustratus, quatuordecim libris distinctus, auctus, et postremo recognitus, in quo universae philosophiae praeceptiones explicantur. Petro Sanfloro ... auctore. Indice copiosissimo adiecto. Paris, 1583.  Autor Pierre Sainct-Fleur, fr. filozof i retoričar, rođen u Montpellieru u 16. st. Pisao na lat. i franc. jeziku.

Avvedimenti civili, di m. Giovanfrancesco Lottini da Volterra ...Firenze, 1574. Autor Giovanni Francesco Lottini, , (1512-1572) Pisac i političar, avanturist, tajnik vojvoda od Firenze i Cosima  I.

Ars Sanctorii Sanctorii Olim in Patauino Gymnasio Medicina Theoricam ordinariam primo loco profitentis. De statica medicina et de responsione ad Staticomasticem. Aphorismorvm Sectionibus septem comprehensa. Venezia, 1634. Autor Santorio bio je liječnik, rođen u Kopru (Capo d'Istria); 1561-1636

C. Crispi Sallusti De L. Sergii Catilinae Coniuratione, & bello Iugurthino historiae. Cum aliis quibusdam, quae sequens indicabit pagella. Lyon, 1540. Salustije rimski povjesničar i političar je (86.-o. 34. pr. Kr.)

L' arte della guerra con il modo, che si pratica al presente nel farla, dove si vedono le funzioni di tutti gl'offitiali di cavalleria, fanteria, artiglieria ... Trasportato dal francese dal sign. di Gaya da P.B. Venezia, 1684. Louis de Gaya , franc. povjesničar i plemić iz 17. st. bio je gospodar od Trevilla i kapetan regimente u pokrajini Champagne.

Bartholomaei Castelli Lexicon medicum graeco-latinum, ante a Jacobo Pancratio Brunone iterato editum, nunc denuo ab eodem et aliis plurimis novis accessionibus locupletatum et in multis correctum. Geneve, 1746. Bartolomeo Castelli bio je doktor medicine, filozofije i teologije, umro 1607. Prvo izdanje Lexicon medicum graeco-latinum objavljeno je 1598. godine.

Viaggi intorno al mondo e nel Grande oceano : continuazione del Viaggio di Vancouver 1793 a 1795 [di G. B. Eyries] Venezia : Giuseppe Antonelli, 1831. Jean-Baptiste-Benoit Eyries, Fr. geograf, prevoditelj, jedan od osnivača Societe de Geographie (1821) u Parizu; uređivao i prevodio putopisnu literaturu (1767-1846)

Il viaggiatore moderno ossia la vera guida per chi viaggia con la descrizione delle quattro parti del mondo; il regolamento esatto per il novello corriero, i prezzi delle cambiature, vetture, spese di vitto, cognizione delle monete ... Bassano : a spese Remondini di Venezia, 1794.

Amitiez, amours, et amourettes. Par monsieur Le Pays. Grenoble, 1664. Autor Rene Le Pays bio je upravitelj kraljevskih solana, poligraf, ali i pjesnik (1634-1690). Djelo je posvetio svojoj patroni „A son altesse madame la duchesse de Nemours“, ženi Henrija II de Savoie, vojvode od Nemoursa; intelektualki, zaštitnici umjetnika, spisateljici (1625-1707).

L' Alemagna. Opera della signora baronessa di Stael Holstein. Traduzione italiana fatta sulla seconda edizione francese. Volume primo [-terzo]. Milano, 1814. Barunica Germaine Stael Holstein (1766.-1817), poznata i kao Madame de Stael,  je poznata francuska spisateljica toga vremena i mnogima je bila uzor

Viaggio fatto per ordine dell'Imperatrice di Russia Caterina 2. nel nord della Russia asiatica, nel mare Glaciale, nel mare d'Anadyr, e sulla costa nord-ouest dell'America, dal 1785 fino al 1794 dal commodoro Billings scritto dal sig. Sauer : tradotto dal conte cav. Luigi Bossi, con note del medesimo, e con tavole in rame miniate. Tomo 1. [-2.] Milano : dalla tipografia Sonzogno e Comp., 1816. Joseph Billings,  Zapovjednik ratne eskadre ruske carske mornarice 1785 – 1794

Viaggio in Dalmazia dell' abate Alberto Fortis (2 sv.) Venezia : Presso Alvise Milocco, 1774., Alberto Fortis, Talijanski biolog i putopisac, 1741.-1803.

Viaggio in Italia intrapreso nell'anno 1798 esposto in un corso di lettere critiche ed erudite con un dissertazione sull'Italia in generale. Opera tradotta dal francese da Gioseffa Cornoldi Caminer (2 sv.) Venezia : presso Pietro Sola, 1800. Prevoditeljica Gioseffa Cornoldi Caminer, učena žena, osnovala je prvi ženski časopis pod naslovom "La donna galante ed erudita. Giornale dedicato al bel sesso".......

Darovao nam je i mnoge druge putopise na tal., lat., engl., njem., ili francuskom jeziku, kao i značajna djela o velikim svjetskim slikarima poput Rembrandta:

Album di quarantauna incisioni del celebre Rembrandt; ritagliate da Francesco Novelli (graver; 1767-1836). Per la prima volta ora raccolte e con brevi illustrazioni dichiarate da Francesco Zanotto. Venezia, 1844.

Posjedovao je čak 4 naslova Louisa Maimbourga, franc. teologa i jezuita (1610-1686):

Istoria delle crociate per la liberazione di Terra Santa dal R.P. Luigi Maimbvrgo della Compagnia di Giesu. Trasportata dal francese all'italiano da D. Gabriele d'Emilliane sacerdote parigino, dottore teologo. Piazzola, 1685.

Histoire du pontificat de S. Gregoire le Grand. Par monsieur Maimbourg. Lyo, 1686.

Histoire du schisme des Grecs. Par le P. Louis Maimbourg, de la Compagnie de Jesus. Paris, 1682.

Histoire de la Ligue. Par monsieur Maimbourg. Paris, 1684.

Knjižnica posjeduje značajan broj  izdanja Vincenza Antonija Formaleonija (1752-1797) venecijanskog svećenika, autora, tiskara, nakladnika ... Proputovavši Istok, vratio se u Veneciju i počeo objavljivati geografska djela i zemljopisne karte od kojih su neke uvrštene i u Atlante novissimo Antonia Zatte.

Teško je nabrojiti sve pojedinačno, ali od 845 naslova popisanih u Galićevom Katalogu XVI. stoljeća, Paravia je poklonio 391 naslov, od čega je 136 registrirano kao rara, a svi su naslovi tiskani u XVI. stoljeću rijetkost!

Bogatstvo autora, naslova, jezika, tematika govori o karakteru i interesima vlasnika knjige. Paravia kao ni njegovi prijatelji i kolege nisu nabavljali knjige koje koje ih nisu zanimale, pa sadržaj ove donacije zasigurno svjedoči o njegovim i njihovim životnim interesima.

Paravia nažalost nije bio ženjen, pa su jedino svjedočanstvo i nasljeđe koje imamo iza njegove prerane smrti u 60. godini njegova tiskana i rukopisna ostavština i bogata knjižna donacija neprocjenjive vrijednosti - nukleus današnje Znanstvene knjižnice Zadar.

Zadar mu se odužio imenujući ulicu u kojoj je rođen njegovim imenom (ulica P. A. Paravije spaja crkvu Gospe od zdravlja i crkvu Svetog Frane, vis-a-vis koje se još uvijek nalazi njegova rodna kuća označena prigodnom spomen-pločom). Znanstvena knjižnica je 2005. godine povodom 150 godišnjice svoga osnutka priredila Znanstveni skup posvećen povijesti i djelovanju Knjižnice kao i njegovom životu i radu. Profesorica na Talijanistici zadarskog Sveučilišta Andrijana Jusup Magazin doktorirala je 2010. godine s temom pod naslovom „Pier Alessandro Paravia i talijanska književna kritika prve polovice 19. stoljeća“.

Evo što  je o Paraviji za znanstveni skup održan 2005. godine napisao najveći živući talijanski slavist Sante Graciotti (dobitnika najvećeg hrvatskog priznanja za slavistiku „Vatroslav Jagić“):

„Osnivač knjižnice Pier Alessandro Paravia sin je složnoga dalmatinstva u kojem se slavenski i talijanski element skladno sastaju. On je zasigurno bio talijanske kulture i jezika, ali je potjecao iz obitelji «Militare di Nazione Dalmata», Vojničke obitelji dalmatinskog roda , kako je o sebi govorio u zapisu sačuvanome u Knjižnici Muzeja Correr u Veneciji (Ms. P.D. 241b/I, str. 3-4) stric Antonio, koji je uzeo na sebe staranje o Pier Alessandru nakon smrti njegova oca. I Pier Alessandrov otac, Giovanni, bio je vojnik s činom pukovnika, dok je Antonio stigao do satnika. Bili su vojnici i Pier Alessandrovi djed i pradjed, koji su se preselili na Krf radi vojne službe. Hrabri vojnici su bili: pradjed koji je početkom XVIII. stoljeća kao zapovjednik broda ostvario nekoliko podviga protiv Turaka na ušću Neretve i 1718. godine u opsadi Ulcinja, koji su na kraju, 1722. godine zauzeli Mlečani, iako na kratko. Ali, jedan iz obitelji, brat Pier Alessandrova djeda, postao je odmetnik, zametnuvši za sobom svaki trag, nakon što je u duelu na Hvaru ubio svoga satnika. U svakom slučaju, svi su oni bili vatreni mletački patrioti: postoji pismo datirano 2. srpnja 1797. godine u kojem Giovanni, Pier Alessandrov otac, priča bratu Antoniju o «strašnome danu» (30. lipnja) kada na trgu u Zadru «bijahu spuštene mletačke zastave a podignute carske» (Bernardi, 22-23). Antonio se borio u obrani Mletačke republike od Napoleonovih francuskih trupa u okolici Verone i u Veneciji. A bratić Pier Alessandro se sjeća tih događaja u Gli ultimi giorni della Repubblica di Venezia (u Memorie Veneziane di Letteratura e di Storia, Torino, dalla Stamperia Reale, 1850, pp. 249-316) upravo na osnovu sjećanja strica Antonija (i u nastavku se pozivam na podatke o Paraviji preuzete od M. Ferraccioli i G. Girauda, Venezia, la Polonia e la libertà nel diario di Antonio Paravia [Venecija, Poljska i sloboda u dnevniku Antonija Paravije], još neobjavljeno).

Pier Alessandro, rođen 1797. godine, iste godine koja je označila kraj Venecije, odabrao je put kulture, ostajući vezan za sjećanja mletačko-dalmatinsko-krfske obitelji, pišući, nakon što je prešao u Torino kao profesor književnosti na Torinskom sveučilištu, o talijanskoj književnoj povijesti, posebice venecijanskoj, te prikupljajući knjige koje će osnovati prvi fond općinske knjižnice u Zadru. Dirljiva je činjenica da je on, već duže vremena u Torinu, namijenio svoju zbirku knjiga rodnome gradu, Zadru: to je značajno, kao znak veze koju vrijeme i daljina nisu oslabili. S druge pak strane, on je darovao Sveučilištu u Torinu (Regia Accademia) «impozantnu zbirku tiskanica (stampati)» (cfr. Ferraccioli-Giraudo) što ju je naslijedio od strica Antonija, preminulog 1828. godine.

Centro Studi e Ricerche Storiche sull’Architettura Militare [Centar za studije i povijesno istraživanje o vojnoj arhitekturi] priprema njezino izdanje zajedno s anastatičkim otiskom u šest tomova povijesnih sjećanja (Mio portafoglio [Moja lisnica]), također iz stričeve zaostavštine. Ovaj dvostruki dar – Zadru i Torinu – upućuje na pomisao o duploj domovini koju je nosio u srcu Pier Alessandro Paravia, jednu s onu i jednu s ovu stranu Jadrana. Paravia je prešao ovo more (u ne tako sretnim okolnostima), te je ujedinio njegove obale s jednakom ljubavlju i poštovanjem: to je primjer jadranstva (Homo Adriaticus) – u smislu što ga ja priželjkujem – a koji je svaki od naša dva naroda, ili barem svatko od nas, pozvan da slijedi.“     

Smatrajući se Dalmatincem, ovaj „Homo Adriaticus“ zauvijek je spojio dvije obale Jadrana - Zadar, Veneciju, Padovu i Torino, ne samo na lokalnom nivou – znanstvenim, kulturnim i dobrotvornim djelovanjem,  već i na široj regionalnoj razini - promišljanjem ovog „bazena“ kao nukleusa mediteranske kulture!

Hvala mu u ime svih dosadašnjih i budućih djelatnika Znanstvene knjižnice, u ime svih studenata, istraživača, znanstvenika i svih onih koji su crpili, crpe i nikad neće iscrpiti bogatstvo znanja zapisano u fondu Znanstvene knjižnice Zadar!