Senzacionalnom praizvedbom neoklasičnog baleta 'Gospoda Glembajevi' u koreografiji Lea Mujića, plesači Baleta zagrebačkog HNK dokazali su da se mogu, uz dobro vodstvo, upustiti u složenu i zahtjevnu plesnu avanturu te ostvariti vrlo ekspresivne i emocijama nabijene kreacije. Bio je to doživljaj koji će gledatelji još dugo pamtiti.

'Gospoda Glembajevi' u baletnim papučicama nesumnjivo će postati hit. To je bilo jasno već u petak nakon praizvedbe, kad je publika 10-minutnim ovacijama ispratila plesače i na kraju ustajanjem sa stolica odala počast i izvanrednim plesačima, ali i Mujićevoj inventivnosti i hrabrosti da se upusti u realizaciju tog baleta. Naime niti jedna Krležina drama, a kamoli priča o Glembajevima, do sada nije doživjela baletnu inačicu. Zato se ovaj balet može smatrati pravim istraživačkim projektom koji je na baletnu scenu Hrvatske donio već dugo neviđenu kvalitetu.    

Znajući prethodni rad Lea Mujića, autora sjajnih narativnih baleta 'Ana Karenjina' i 'Opasne veze' te 'Tišine mog šuma', gotovo nije bilo sumnje u ishod baletne verzije najpoznatije i najizvođenije Krležine drame o raspadu patricijske agramerske obitelji Glembay. Mujić je realizirao dinamičnu, snažnu, moćnu, brzu, vrlo sceničnu i strastvenu baletnu priču, u kojoj plesači tijelom, pokretom, mimikom, pa čak i glasom i dahtanjem, dočaravaju vrlo sugestivno svu složenost i slojevitost Krležinih likova te kompliciranih odnosa u obitelji Glembay.

Nema riječi, nema dijaloga i nema zahtjevne Krležine rečenice, međutim sve je jasno, svi bitni prizori iz povijesti Glembajevih dramaturški su jasno naznačeni i zadovoljit će stroge krležologe. No zbog atmosferičnosti, dojmljivih prizora i eksplozivnih izvedbi plesača predstava može impresionirati i one koji ne poznaju Krležu i nisu zaljubljenici u balet. Na svoje će doći i oni koji traže više od pukog prepričavanja sadržaja. Naime Mujić baletu dodaje i vlastiti komentar (neka to ostane tajna), koji iznenađuje i donosi dodanu vrijednost.

Mujićeva koreografija je zahtjevna i teška, svaki korak, skok i pokret dorađeni su do savršenstva, a posebna pozornost posvećena je dramskom naboju i ekspresivnoj izražajnosti. Istodobno, bogata je vizualno atraktivnim i originalnim plesnim slikama, primjerice odlično je rješenje sa živim portretima predaka na zidu salona, dok će poetični i romantični prizori, kao što je ljubavna scena na klaviru, prvi susret Ignjata i barunice Castelli, igra s kišobranima te turoban prikaz sprovoda zasigurno ostati uklesani u pamćenje gledatelja.

Baletna verzija 'Gospode Glembajevih' oslanja se, osim na dramu, na prozu o Glembajevima pa balet počinje puno prije osnovne dramske priče. Na sceni vidimo obiteljske detalje iz daleke prošlosti uspješne bankarske obitelji čiji raspad počinje na sam tridesetogodišnji jubilej osnutka Banke Glembay. Vidimo šumu u kojoj je prvi Glembay ubio i orobio i tako počeo stvarati obiteljsko bogatstvo, ali i zlu kob, tu je i mlada djevojka, buduća barunica Castelli, prvi susret Ignjata Glembaja i Castellice u Parizu, mali Leone u igri na tepihu koji je barunica kasnije dala premjestiti u svoju 'ljubavničku' vilu.   

Posebno je zanimljivo to kako je zagrebački internacionalni ansambl, dakle plesači koji nisu odrastali na Krleži, uspio prenijeti senzibilitet tragičnog obiteljskog naslijeđa i raspada obitelji Glembay. Oni su s iznimnom energijom, zavidnim tehničkim umijećem i dramskom ekspresijom savladali složenu i zahtjevnu Mujićevu koreografiju i dajući sebe u potpunosti predstavili sve emocionalne nijanse Krležinih likova.   

Tako Takuya Sumitomo s jakim emocionalnim intenzitetom i plesačkom preciznošću interpretira zahtjevnu rolu Leona Glembaja. Natalia Horsnell plesački i dramski je vrlo upečatljivo i točno interpretirala barunicu Castelli, dok je Guilherme Gameiro Alves u ulozi Ignjata bio, uostalom kao i plešući Karenjina, iznimno ekspresivan i moćan. I ostali plesači, od Catarine Meneses kao sestre Angelike Glembay, Andrea Schifanoa kao Pube Glembaja i Dana Rusa kao Titusa Andronicusa Fabriczyja Glembaja, pa sve do Reike Suzuki, Ive Vitić Gameiro, Ilira Kernija, Georgea Stancua i Balinta Rauschera, bili su uvjerljivi i nadahnuto su interpretirali dekadentne Krležine likove. Dojmu uvelike pridonosi moćna glazbena podloga Sergeja Rahmanjinova i Ludwiga van Beethovena u Mujićevu izboru te iznimno profinjeni povijesni kostimi Manuele Paladin Šabanović, koja je obavila fantastičan posao. 

Može se zaključiti da je Mujić plesački, glumački i glazbeno apsolutno impresivno osmislio svoj najnoviji balet dostojno prenijevši Krležinu dramu u baletni medij. Važnost baletne inačice Glembajevih je i u tome što je Mujić tih pothvatom poradio na njegovanju hrvatske književne baštine, što je također na neki način zadaća HNK. Zbog tog njegovanja baštine, ali i doze potrebne spektakularnosti, baletna praizvedba Glembajevih prvorazredni je kulturni događaj i zasigurno baletni događaj sezone.