Često se postavlja pitanje što umjetnicima, bili oni glazbenici ili glumci, prolazi kroz glavu neposredno prije izlaska na pozornicu.

S kakvim se mislima sinoć suočavao veliki Umjetnik i Altruist čuvši aplaudiranje nestrpljive publike (koju su razotkrivale šarolike automobilske tablice) koja ga je pozivala da što prije izađe na binu misleći da su oni domaćini, a on jedva dočekani gost?

"Pa dobro veče Zadre", pozdravio je Balašević u rukama noseći crveni fenjer i Panonska mornarica je mogla početi pratiti svojega admirala.

Tolika količina pozitivne energije odavno se nije mogla tako gotovo opipljivo oćutjeti, a činilo se kao da bi se materijalno transformirala kada bi gledali toga čovjeka sa sijedom bradom u običnome ribičkom prsluku prebačenim preko crne pamučne majice kako je jednako ponizan dok skuplja hrpu plišanih zečeva koja tradicionalno pada prema njemu na svima poznatim stihovima iz pjesme Neki novi klinci, jednako kao kada na suptilan i duhovit način komentira regionalne i globalne boljke.

O duhovnoj dimenziji ovoga čovjeka suvišno je pisati.

Kada se čovjek tijekom četiri sata samoj publici, a i bendu, prisno, očinski, obraća s deco, jasno je o kakvoj se širokoj dimenziji ličnosti radi. Jednak je užitak bio Balaševića slušati kako pjeva svoje pjesme, a i kada bi kao vrstan narator u obraćanju publici vodio koncert. Nije učinjena nijedna pauza, niti je primijećen prazan hod – bilo je jasno ni da se Đole ne da s pozornice, a ni publika van iz arene. Posebno su bili atraktivni momenti Balaševićeve interakcije s izvrsnim big bendom (na gitari je bio Nikša Bratoš) jer se činilo kao da su se u sitne noćne sate šmekeri našli poslije svečarenja i prepričavaju svoje zgode dok im se brci smiju.

Uravnoteženo se izmijenjivao Balaševićev i razigrani i, uvjetno rečeno, manje razigraniji repertoar uklopljen s njegovim specifičnim humorom i dosjetkama pa nas je tako podsjetio da se sinoć u isto vrijeme održavao "Neurosong", a i duhovito je komentirao narodnjake da poslije nekoga vremena vani više ne zvuče kao pranje mozga, nego kao centrifuga. Poslao je i određena stajališta publici da ne želi zloupotrebljavati talent Onoga koji mu je ga je dao te da se okupljeni "ne daju barabama kad već dosad nisu", a sve ove poruke nisu dolazile iz vedra neba, već su bile izgovarane na pravim mjestima tijekom večeri. Jednako tako dobro je ubo trenutak kad je djelomično predstavio pjesmu praćenu klavirom napisanu za Zadar koja vrvi motivima nadilaženja, ali Jadrana i Velebita te jednako tako trpi motiv spominjanja jednoga galeba, tobože nevažnoga.

Teško se usuditi pomisliti što je Balaševiću prolazilo kroz glavu dok je odlazio sa svojim cirkusom, ali jasno je da će dojmovi osam tisuća duša koje su napunile baterije ovom čarobnom akumulacijom, živjeti do nekoga idućeg susreta s ovim poetom koji je vjerodostojan po pitanju svojih obećanja.