Riječ je o kazališnoj inačici istoimenog popularnog Grlićevog filma, koja se u dramaturškoj adaptaciji Željke Udovičić Pleština tek u detaljima razlikuje od izvornika

Predstava po tekstu Ante Tomića i Rajka Grlića "Ustav Republike Hrvatske", praizvedena u subotu u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh u režiji Vinka Brešana, neuralgičnim točkama suvremenog hrvatskog društva pristupa na komičan način u odličnoj inscenaciji ljubavne i ljudske drame tog u osnovi političkog komada o mržnji i netoleranciji.

Riječ je o kazališnoj inačici istoimenog vrlo popularnog Grlićevog filma, koja se u dramaturškoj adaptaciji Željke Udovičić Pleština tek u detaljima razlikuje od izvornika. 

Osnovne teme izrazito angažiranog teksta Tomića i Grlića su netolerancija, ideološka zaslijepljenost i fanatizam "na hrvatski način" – netrpeljivost prema pripadnicima druge nacije, konkretizirana u problemu nacionalnih odnosa između Hrvata i Srba, te homofobija.

Iz te se kombinacije širi čitava lepeza netrpeljivosti, prikazana kroz odnose dvaju susjednih domaćinstava u istoj stambenoj zgradi u središtu Zagreba.

Dvije su linije priče – u prvoj je središnji protagonist Vjekoslav Kralj (Borko Perić), srednjoškolski profesor povijesti rastrgan između svojeg ekstremno nacionalističkog odgoja – otac mu je bio ustaški časnik – i svoje seksualne orijentacije. Vjeko je, naime, homoseksualac, i uz to još i transvestit.

Čovjek koji se noću iskrada iz kuće i luta ulicama Zagreba odjeven u haljine svoje pokojne majke, emocionalno slomljen nakon smrti voljenog partnera, Vjeko danju svoje učenike maltretira prohrvatskim pristupom povijesti, a svoju okolinu izrazito prohrvatskim stavovima.

Tu je i otac, prikovan za krevet – Hrvoje Kralj (Damir Poljičak) ni na samrti nema ništa bolje za reći svojem sinu jedincu osim pljunuti na njega.

Druga se priča iz građanskog stana od 100 kvadrata seli u suteren iste zgrade, gdje u malom stanu žive medicinska sestra Maja (Ana Maras Harmander)  i njezin muž policajac Ante Samardžić (Nikša Butijer), "Srbin u redovima Hrvata" koji zbog novih propisa mora u roku od dva tjedna naučiti i položiti Ustav RH, što mu je uvjet da zadrži posao.

Maja dobrosusjedski pomaže Vjeki njegovati nepokretnog oca, da bi se, nakon što Vjeku po noći napadne i pretuče skupina mladih skinheadsa, taj odnos intenzivirao, pa Maja od profesora zauzvrat zatraži pomoć za muža u učenju Ustava. Povremeno se pojavljuje i Stazić (Matija Šakoronja), Vjekin učenik koji kasnije odigra ključnu ulogu u razotkrivanju počinitelja napada.

Duboke drame njihovih života Brešan je odlučio prikazati komično, preobražavajući tragediju – i osobne tragedije protagonista, ali i potencijalnu tragediju čitavog naroda kojim još uvijek vladaju demoni prošlosti – u duhovitu i toplu ljudsku priču kojoj je naglasak na inherentnoj dobroti i ljudskosti koje, pravilno usmjerene, vode u pomirenje i zajedništvo.

Dramatični verbalni okršaji Vjeke, koji unatoč vlastitoj situaciji nije u stanju odmaknuti se od nacionalističkih predrasuda prema kojima su Hrvati nekako "bolji" od Srba, a svi Srbi "korov" kojega u modernoj Hrvatskoj naprosto ima previše, i Ante, kojemu je dozlogrdilo svako svrstavanje u nacionalne, vjerske i klasne "ladice", dobivaju u Brešanovoj kazališnoj adaptaciji ton na razmeđi komedije i satire, pa jedino što kao publika možemo jest – smijati se, čak i kada to znači da se zapravo smijemo vlastitim predrasudama, ili predrasudama koje prepoznajemo kod svojih susjeda, prijatelja, znanaca, vladajućih elita.

Ti susreti postaju dramski epicentri svih tragedija proizašlih iz nacionalističkih i inih zaslijepljenosti i fanatizama suvremene Hrvatske, a dijalozi Ante i Vjeke pravi su mali biseri ideoloških, moralnih i vrijednosnih nadmetanja.

U Brešanovu redateljskom rješenju radnje se preklapaju i stapaju – sva su mjesta radnje smještena na jednu scenu, a protagonisti, osim što klize iz jednog prostora u drugi, klize i iz jednog dijaloga u drugi, pa nema nikakvih nepotrebnih prekida, niti viškova.

Scenograf Dragutin Broz vješto se poigrao s prostorom, pa je krevet staroga Kralja postavio okomito na stražnji zid, u tlocrtnom prikazu sobe. Poljičak tako čitavo vrijeme zapravo stoji i iz pozadine, nemuštim jezikom oduzetog čovjeka, povremeno dobacuje tek proste komentare i ustaške parole, a reagira jedino na fašistički pozdrav i na svećenika (Vedran Mlikota), metaforičko utjelovljenje nacionalizama i dalje prisutnih u redovima hrvatske Katoličke crkve.

Gurnut u pozadinu, stari ustaški časnik istodobno je na neki način i epicentar tektonskih poremećaja koji se zbivaju na pozornici.

Borko Perić majstor je doziranja komike "u pravom trenutku i na pravome mjestu", pa je njegov Vjeko – koji kao transvestit nacionalist predstavlja dvostruku provokaciju za publiku – drag i dopadljiv lik kojega spremno razumijemo i volimo, a njegovo nas na mahove surovo ophođenje s nepokretnim starcem iskreno nasmijava. 

Statičnosti Vjekine situacije – jer on je utjelovljenje dubokoga gliba fanatizama iz kojega je jedini mogući izlaz potpuno oslobađanje od isključivih svjetonazora – suprotstavljena je dinamičnost odnosa Maje i Ante. Oni utjelovljuju "narod", gurnut negdje duboko u suterenske prostorije, udaran sa svih strana, ali svejedno spreman ponovo dignuti glavu i ići dalje – kao pravi pobjednik te igre koju zovemo život.

Maja i Ante stvarni su junaci te priče, a njihovi su životni, topli i ljudski dijalozi, puni ljubavi i svakodnevnih supružničkih koškanja i natezanja, u interpretaciji Ane Maras Harmander i Nikše Butijera istodobno smiješni i dirljivi.

Tekst pun duhovitih jezičnih doskočica, suptilno ironičnih situacija i dubokih emocija, koji ključnu sastavnicu hrvatskog državnog identiteta – Ustav – uzima kao građu za stvaran život, u Kerempuhovu je kazališnom uprizorenju odlična predstava koja hrabro i otvoreno progovara o neuralgičnim točkama suvremene Hrvatske, u predstavi koja će nas prvo nasmijati, a potom i natjerati da se zapitamo.