Drama je inspirirana, kako i sam naslov govori, slavnim arapskim zbornikom pripovjedaka, ali i suvremenim životom

Jučer je u Hrvatskoj kazališnoj kući Zadar ponovo odigrana drama ''Priče iz 1001.noći'' u vlastitoj produkciji. Autor teksta i režije je splitski redatelj mlađe generacije Ivan Leo Lemo, a glavnu ulogu Šeherezade uspješno je odradila zadarska glumica sa čestim televizijskim angažmanima - Barbara Vicković. Uz nju, u predstavi su glumili Mirko Šatalić kao Šehrijar i Jasna Ančić kao Radhwa, jedini stalni članovi zadarskog glumačkog ansambla u osnivanju.

Drama je inspirirana, kako i sam naslov govori, arapskim zbornikom pripovjedaka, bajki, romana, novela, humoreski i anegdota. No u samu radnju inkorporirano je puno više motiva pa se gledateljima na mahove čini da sjede u vremeplovu koji ih vodi od mitologije do suvremenog života i problema kojima smo svi svakodnevno svjedoci. Može se reći da je kroz simbole koje je autor prilično originalno uklopio u priču, prikazana istovremenost i bezvremenost ljudskih života. U centru radnje nalazi se žena i njen doživljaj ljubavi, u prošlosti i sadašnjosti, na istoku i zapadu. Kroz ženine priče pojavljuje se jasna angažiranost moralnim pitanjima istoka i zapada.

Lemo je predstavu podijelio na pet priča i na tri dijela podijeljena po konceptu triju odlika materijalnog svijeta koje je preuzeo iz Bhagavad-Gite: neznanja, strasti i vrline. Svaku od njih priča po jedna žena iz svog vremena, motivirana jednom od triju odlika. Svaka ide do kraja, svaka je u pravu, ali i u krivu. Snažne i mudre riječi prelaze likovima preko usta i upravo je to ono što čini ovu predstavu posebnom. Drama je to koja odiše stihovima mudrosti univerzalnim za cijeli svijet.

U predstavi, osim nabrojanih glumaca glumi i troje novih mladih zadarskih glumaca amatera te šest plesačica iz Zadarskog plesnog ansambla pod vodstvom Sanje Petrovski. Tu je i svima zanimljiv crnoputi Kazuhiro Tamari koji je odglumio uloge Aladina, Mesuda, Bagdadskog dječaka i anđela Gabrijela, no više likom i gestom nego tekstom kojeg je bilo svega desetak rečenica

Priča započinje mitološkim prikazom nastanka patrijahata. Jedan kralj, nebitno koje zemlje, biva seksualno iskorišten od jedne žene, zarobljenice zloduha, koja u jednom od rijetkih trenutaka slobode nailazi na njega i u tom činu traži spas. Kralj je bespomoćan i osjeća se iskorištenim te od te noći nadalje ima sebi za cilj da uništi svaku ženu koja prijeđe preko njegova kreveta. On je vrhovni vladar, one su njegove podanice i kao takve osuđene na smrt svojim rođenjem. Jednom je žena bila jača od muškarca, on tu činjenicu ne podnosi. Tada u priču ulazi Šeherezada, koja svojim pričama po cijenu vlastita života pokušava Šehrijaru odvratiti misli od zla i kroz priče prikazati žene kao osjećajna i nesretna bića. Jedan od stihova na početku kaže: "Nitko nikome nije kriv, nitko nikoga ne može ubiti, nitko nikome ne može život podariti, nitko nikome ne može ništa, svatko može i mora samo samim sobom vladati, svoja čula obuzdati, i služiti, skromno služiti, pri tom ljubiti, suosjećati, ne kriviti, ne suditi.''

Radnja se zatim događa u Bagdadu, gdje majka (Jasna Ančić) poradi ideologije šalje sinove u smrt, kao što je to radila i njena majka prije nje. Ona shvaća uzaludnost života u takvoj situaciji, no ideologija ju tješi i vlada njenim životom. Naglo se prebacujemo na suvremeni Los Angeles, gdje je glavni lik Lola (Žana Bumber), žena s opasnom spolnom bolešću, koja glumi u porno filmu Arapske noći 2, izuzetno nesretna, gladna, s malim djetetom, ali se ne predaje. Treći lik je Kleopatra (Jolanda Tudor), žena koja također pripada zapadnom, suvremenom svijetu - uspješna poslovna žena, lijepa, moćna, ali nesretna jer ne može imati dijete. Ima sve, a opet nema ništa. Tu je još i Aisha, žena istoka, žena prošlosti, žrtva patrijarhata, zaljubljena u nemuslimana. Prognana je od obitelji i tako izgubljena u društvu iz kojeg ne može pobjeći, a svoje se ljubavi ne može odreći. Draža joj je smrt. I za kraj tu je, pomalo neočekivano, i Marija Djevica (Mareta Grginović), kojoj se objavljuje Gabrijel i ona svoju sudbinu prihvaća hrabro i nadasve skromno s njom živi. Priče se vrte, neočekivano rješavaju u finalu, a krajnji rezultat je 1 i pol sat ugodno - zabavnog boravka u kazalištu.

Tako je Lemo pokrio pet arhetipova žena, pet tragičnih sudbina u svijetu kojeg vode muškarci i koji je zasnovan na nepotrebnim razlikama Istoka i Zapada te bez ikakve prave duhovnosti osim u srcima samih ženskih likova.

Važnu ulogu u predstavi imala je glazba, koja je, iako nije posebno skladana za predstavu, bila pun pogodak i vrlo važan faktor u dočaravanju arapskih noći i strasti likova, a izabrao ju je redatelj Leo Lemo. Scenografiju je radio Darko Petković, kostime Marina Svaguša, svjetlo i ton Branislav i Renato Zafranović, a video i glazbeno oblikovanje Wilem Miličević i Vice Perković.