Nobelovu će nagradu za književnost ove godine primiti francuski pisac Jean-Marie Gustave Le Clézio

Švedska akademija objavila je u četvrtak ime dobitnika Nobelove nagrade za književnost. Francuski pisac Jean-Marie Gustave Le Clézio ovogodišnji je laureat, a od Švedske akademije dobit će 10 milijuna kruna, diplomu i zlatnu medalju, što će mu biti uručeno u prosincu.

U pojašnjenju Akademije stoji da je riječ o autoru poetske avanture i senzualne ekstaze i istraživaču ljudskosti unutar vladajuće civilizacije.

Le Clézio je prvi francuski pisac nakon 1985. koji je dobio Nobela za književnost. Ove godine uoči proglašenja književnog nobelovca razvila se rasprava o odnosu snaga između europske i američke književnosti, kada je tajnik Akademije Ho­ra­ce En­gdahl izjavio da Europa još uvijek predstavlja centar književnog svijeta.

Jean-Marie Gustave Le Clézio proglašen je 1994. najvećim živućim književnikom koji piše na francuskom.
U Hrvatskoj je malo prevedenih djela aktualnog nobelovca. Naklada Ceres objavila je knjigu Mondo i druge priče.

U prevedenim pripovijetkama Mondo Lullaby i Hazaran, glavni su likovi djeca kroz čije sudbine pisac govori o vječitoj ljudskoj čežnji za apsolutnom slobodom, za oslobađanjem od gravitacije zemaljskih i ljudskih zakonitosti. Tako je dječak Mondo volio 'otvorene prostore, odakle je pucao pogled nadaleko, molove što vode daleko u more', a djevojčica Lullaby piše u pismu svome ocu o tome kako je odlučila prestati ići u školu.

U opreci prema svijetu koji ovi maleni junaci doživljavaju kao zatvor, Le Cléziove moderne bajke nude predivan zaklon, pun svjetlosti, zvijezda, dalekih putovanja i nesputane slobode sna.

Lani je Nobela za književnost dobila Doris Lessing, godinu prije Orhan Pamuk, a 2005. Harold Pinter

Le Clézia nazivaju ponajboljim živućim francuskim piscem. Rođen je 1940. godine u Nici. Tijekom 2. svjetskog rata obitelj mu je bila razdvojena jer je otac radio kao liječnik britanske vojske u Nigeriji. Kao osmogodišnjak seli u Afriku, čime započinje i njegova fascinacija putovanjima i otkrivanjem kultura svijeta. O putovanju piše u knjigama Un long voyage i Oradi noir.

U Nicu se vraća 1950. i studira prvo engleski na bristolskom sveučilištu, a potom u Nici. Doktorirao je na temu rane meksičke povijesti.

Pohvale dobiva već za prvi roman Le procès-verbal izdanim 1963. godine za koji dobiva nagradu Le Prix Renaudot, nakon čega slijede zbirka kratkih priča La fièvre i Le délu. Potom su uslijedili romani Terra amata, Le livre des fuites, La guerre i Les géants zbog kojih dobiva epitet ekološki osviještenog pisca.

Kao odličan romanopisac potvrđuje se konačno djelom Désert , za koje dobiva nagradu Francuske Akademije. Tematizira izgubljenu kulturu sjevernoafričke pustinje suprotstavljajući je slici Europe viđene očima neželjenog imigranta.

U isto vrijeme, navodi njegova službena biografija, objavljuje eseje,u kojima piše fasciniran indijanskom kulturom, Meksikom i Središnjom Amerikom.

U pustolovnom romanu Le cercheur d'or piše o otocima Indijskog oceana, a kasnije u djelu Ourania i Raga: approche du continent invisible piše o snu o raju na zemlji inspiriran životom na otocima Indijskog oceana koji nestaje u vremenu globalizacije.

Kasnije, u devedesetima, teme njegovih djela Onitsha, La quarantaine, Révolutions, L'Africain postaju djetinjstvo i obiteljska povijest.

U djelu Révolutions zastupljene su najznačajnije njegove teme - sjećanja, egzil, konflikti među kulturama i prisjećanje na mladost. L'Africain je djelo o njegovu ocu u kojem se prikazuje kao dječaka koji mora voljeti stranca,

Najnovija Le Cléziova djela su Ballaciner, esej o povijesti filma i značenju filmske umjetnosti u njegovom životu i nedavno objavljeno djelo Ritournelle de la faim.

Le Clézio je i dječji pisac, a autor je djela Lullaby , Celui qui n'avait jamais vu la mer suivi de La montagne du dieu vivant i Balaabilou.