Artikultura glabeno obrazuje i vraća vrijeme unatrag

Film "Kao da je bilo nekad" koji se u sklopu Artikulutre prikazivao u kinu Pobjeda nikog nije ostavio ravnodušnim. Oni koji su s EKV-eom i novim valom odrasli vratili su se u vrijeme kada je dobra glazba nastajala i na mainstreamu domaće estrade, a nama mlađima koji smo o tome slušali neke stvari su postale jasnije.

Pripadnicima generacije (ukljućujući autora ovih redaka) koja je glazbeno rasla uz pop i elektronsku glazbu i r'n'b zadnje dvije dekade nikad nije bilo jasno da glazba može imati toliki utjecaj na cjelokupno stanje društva i kulture kakvu je imao rock u drugoj polovici dvadesetog stoljeća.

U nešto manjem obimu to se može reći i za EKV-ov utjecaj na mlade i kulturnu scenu bivše Jugoslavije u osamdesetima. Za mnoge rokere se može reći da su se prodali, da su ostarjeli i da ih više nije briga za traženje dubljeg smisla u glazbi osim novca, no ljudi koji su činili EKV su prema svojoj glazbi živjeli i umrli.

Činjenica da su svi članovi jezgre benda na ovaj ili onaj način umrli mladi samo je pojačala kultni status EKV-a koji su još za života protagonista stekli svojim stvaralaštvom.

Upravo o tome govori dokumentarni film redatelja Dušana Vesića "Kako je nekad bilo". O stvaralaštvu, članovima benda i događajima govori pedesetak protagonista ( autor razgovara s preživjelim članovima grupe, kolegama, rođacima, prijateljima, suradnicima, obožavateljima i kritičarima), a film nudi i velik izbor iz bogate arhive koju je redatelj osobno skupljao više od dva desetljeća, te neke dosad neobjavljene snimke.

Priča kreće iz samih početaka i prvih inkarnacija benda koji se originalno zvao Katarina II, no budući da ih je napustio gitarist koji je imao pravo na ime, ono se mijenja u Ekaterina Velika. Upravo u tom razdoblju javlja se i ono što je povezivalo članove benda i ono što ih je veliko mjerom i odvelo u smrt, heroin.

Beograd u kojem su živjeli i stvarali 1981. prolazi kroz eksploziju ovisnosti o heroinu koja je za sobom nešto kasnije povuklo i zarazu HIV-om. Jedan od bivših članova benda je rekao da su probe bile uspješne ako bi se svi pojavili ili čisti ili nadrogirani, ali bilo kakve kombinacije nisu mogle funkcionirati.

Jedan za drugim članovi benda su umirali mladi, a tako su podijeljene i tematske cjeline u filmu. Prvi umire bubnjar Ivica Vdović koje AIDS odnosi 1992. Nakon njega 1994. od raka umire pjevač i spiritus movens Milan Mladenović.

Mladenovića je kao čovjeka koji je duhovno i obiteljski pripadao raznim dijelovima bivše države silno pogodio njen krvavi raspad i do smrti je sudjelovao u antiratnim kampanjama. Nakon njegove smrti EKV prestaje postojati.

Sljedeći član benda koji je umro je bio Bojan Pečar koji su uspio "očistiti" od heroina, no njegov oslabljeni organizam je bio toliko slab da je 1998 umro od srčanog udara. Vidjevši kako oko nje umiru svi njoj dragi ljudi, klavijaturistica Margita Stefanović Magi se povukla u sebe i svoje zadnje godine živjela na rubu bijede u Beogradu, da bi 2002. i ona preminula od posljedica AIDS-a.

Iza njih je ostalo deset albuma i dvije kompilacije kao svjedočanstvo petnaestak godina kreativnosti i destruktivnosti, a njihova tužna sudbina podsjeća na letača koji se previše približi suncu da bi se strmoglavio u ponor.

Neke od spotova EKV-a možete pogledati ovdje.