U ponedjeljak 30. ožujka u sklopu manifestacije Dani kršćanske kulture organizirana je tribina pod nazivom „Kriza - ekonomska ili moralna".

O kakvoj je krizi zapravo riječ pokušali su odgonetnuti ugledni katolički intelektualac dr. sc. Neven Šimac, potom financijski stručnjak i savjetnik, poduzetnik 2006. godine Dragan Munjiza te mr. sc. Mario Raguž, urednik Programa religijske kulture koji je i moderirao tribinom. 

Mr. Raguž je na samom početku istaknuo kako je istina da živimo u vrijeme krize i kako je ta kriza sveprisutna, ali naglašava kako je kriza nešto što se ponavlja, kao da je stalno tu. Ističe, kako su ljudi više u moralnoj, nego ekonomskoj krizi, ali kako su nažalost sve više u krizi optimizma, što je doista zabrinjavajuće.

Dr. Šimac je u svom uvodnom izlaganju istaknuo kako je riječ o krizi koja je započela kao financijska kriza u Americi, a potom se proširila po svijetu i prerasla u ekonomsku, gospodarsku i političku krizu, a vrlo skoro bi se mogla pokazati i kao socijalna, jer se njene posljedice osjećaju u društvu.

Kao uzroke navodi nestanak organiziranog tržišta, nestanak industrijskog kapitala, razdvajanje novca od rada zbog pojave tzv. virtualnog novca. Također kao uzrok navodi i sveprisutnu potrošnju iznad mogućnosti te investiranje pomoću zajmova.

Kaže kako su jednim dijelom za to odgovorni ekonomisti, a drugim zakonodavstvo koje je to omogućilo, također i agencije za procjenu rizika te ideološki obojene politike. Nažalost, ističe Šimac, dogodio se udar na rad, kako bi se olakšalo poslovanje kapitalom.

Moguće riješenje vidi ponajprije u brzom reagiranju vlada na trenutna događanja i u uvođenju potrebih mjera za novu regulaciju financijskog tržišta. Također isitče kako je potrebno rehabilitirati rad kao socijalnu kategoriju, kao posao koji je potrebno obavljati svjesno i pošteno te kao poslanje koje definira čovjeka, a u kojem na dostojanstven način čovjek postiže ispunjenje na društvenom polju.

Potrebno je uvesti mjere štednje, ali ne samo kapitala, nego i resursa, ponajprije onih prirodnih poput vode i zemlje zaključuje Šimac.

Sa Šimčevom dijagnozom složio se i Munjiza, koji je istaknuo kako je ono što se događa u ekonomiji zapravo pojavni oblik društvenog djelovanja, jer je ekonomija neodvojiva od društva. Upravo stoga naglašava kako je potrebno raditi na izgrađivanju društva. Možda nije moguće promijeniti svijet, ali promijeniti sebe i utjecati na ljude oko sebe moguće je i potrebno, ističe Munjiza te dodaje da svatko treba dati osobni primjer i doprinos.

Za početak u svom svakodnevnom životu potrebno je odvojiti se od dnevnih ciljeva i treba gledati dugoročnije, jer dnevni ciljevi čovjeka navode na prihvaćanje kompromisa. Kaže kako je veliki izazov pred mladim ljudima kojima se medijski sugerira kako je za sreću potreban uspjeh, posao, automobil, stan, novac, ljepota, mladost... a s tim se složio i Šimac.

To su izazov koji su sveprisutni i koji čovjeka navode da ide za tim kratkoročnim ciljevima kako bi postigao sreću, zanemarujući sve ostalo. Međutim, to nije i ne može biti izvor sreće tvrdi Munjiza. On nudi nekoliko savjeta za prevladanje krize koji se odnose na svakog čovjeka koji mijenjajući sebe može doprinjeti izgradnji boljeg društva u kojem će onda i njemu samome biti bolje, a to su: umjerenost u ciljevima i suzdržavanje od potrošnje, ali i u odnosima s drugima, savjesnost, poštenje i moralnost u poslu, očuvanje obitelji i prijateljstava kao osnova društva, temeljitost...

Izvor problema vidi u ljudskoj površnosti, pohlepi, licemjerju. Kaže i kako do sada nije pronašao rješenje krize, ali se trudi dati svoj doprinos i smatra kako bi svi trebali raditi na tome kao što bi svi trebali raditi na sebi i tako mijenjati sebe i zajednice oko sebe.