Autorica je održala u Zadru i plesnu radionicu od 21. do 24. svibnja u organizaciji Kazališne udruge Zalet, naziv radionice bio je Plesne rečenice

Misao ima svoj izraz, ima svoj oblik - "potrebno je zadržati oblik" kaže Sonja Pregrad u svojoj predstavi Solo.

Predstava je odigrana u kinu Pobjeda u nedjelju u sklopu projekta Artikulture, a u organizaciji Udruge Zalet. Inače je premijerno izvedena 19. i 20. siječnja u Zagrebu.

Autorica je održala u Zadru i plesnu radionicu od 21. do 24. svibnja u organizaciji Kazališne udruge Zalet, naziv radionice bio je Plesne rečenice.

Sam u mnoštvu, sam sa sobom. U konfuznom svijetu emocija i ideja, sudara i samoća tijelo je jedini vidljivi objekt kroz koji čitamo poruke. "Ako laže koza - ne laže rog"- ako laže riječ - ne laže tijelo.

Njime teško i nikako manipuliramo. Sve se svodi na jednostavnost i iskrenost kao jedini način opstanka. Žene su obavijene mistifikacijom kompliciranosti, histerije, emocionalne rastrešenosti - sve nešto mutno, teško izrecivo, teško uhvatljivo lako biva prišiveno ženi. Sonja razbija famu oko ženske kompliciranosti i prikazuje ju kao prizemljenu, bistroumnu i inteligentnu.

Njezin solo traje četrdesetak minuta i ne gubi ni trenutka fokus sa centra tijela koje pokazuje što misli. A misli što i svi ljudi misle, zato je ova predstava tako čista i jaka jer nema u njoj dalekih obzora niti melankolije uvaljane u ispraznu melodioznost, brutalno je dobro postavljena.

Toliko čista da su gledatelji dotakli onaj famozni "smijeh kroz suze" ogledajući se zbunjeni u zrcalu s kojega je netko preko noći obrisao prašinu.

Autorica u jednom trenu kaže : "Potrebno je imati tijelo koje kaže što misli, koje osjeća ono što osjeća, čak i onda kada osjeća više stvari odjednom."

Osjećati više stvari odjednom ne znači biti shizofren to je stanje i proces i s njim se Sonja nosi kao netko tko dobro zna što govori i dobro poznaje materijal s kojim radi.

A to je tijelo subjekt i tijelo objekt. Unutar ove minijaturne igre postoji apostrofirana jedna impresija a to je suptilnost postojanja u ljepoti. Koristeći se predmetima poput biljke, ventilatura, sjedalice i odjeće Sonja koristi objekte da bi istakla čudesnost trenutka u kojemu osvještavamo ljepotu. Vjetar na ugrijanom tijelu, vjetar koji ljulja grane, odjeća koja obavija tijelo i skriva mu oblik. Solo je prvenstveno plesna predstava ali koristeći se medijima pop glazbe ( D: Bowie, P.J. Harvey i Noir Desire) fragmentima teksta i objektima u prostoru postaje performance, predstava koja ujedinjava razne aspekte scenskog rekvizitarija i koristi ih s mjerom i razumno.

Svojom igrom kreće se na koordinatama prodora i uzmicanja , boli i gubitka, ushićenja i odmora. Kod nje nema lelujanja ni nesigurnosti u pokretu - možda zbog toga ova predstava ostavlja tako jak i čist dojam jer nakon nje ostaje osjećaj da je moguće osjećati i biti siguran i jasan.

Sonja Pregrad diplomirala ples i koreografiju 2005. na Arnhem Dance Academy. Kao plesačica i izvođačica surađivala je s Keren Levi (Out of service), Irmom Omerzo (Foto-plession, Bajka u parku), Marinom Petković (Neka cijeli ovaj svijet... ili pokušaji 7,8,9), Willijem Dornerom (Three seconds, Future), Kate Foley (Anđeli Suđerca), Eszter Gal, Tony Thatcherom i Kilinom Cremonom u Hrvatskoj, Nizozemskoj i Austriji.

ao autorica djeluje i samostalno (O tijelo moje, 2007. - izvedbe u Tvornici kulture, FANI festivalu Kutina i na Inteatro festivalu u Polverigij, Italija; Strategije u mom radu, 2006. - izvedbe na Velesajmu kulture, u Kocki, Split, KontaktBudapest festivalu, Budimpešta i na SNDO Amsterdam, Ničega se bojim, 2005. - izvedbe SNDO Amsterdam, Platforma mladih koreografa Zagreb, All the things you could be by now if..., 2002. EDDC. Arnhem) te u suradnji sa Anastazijom Debelli (Zmajeva geometrija, 2008.), Zrinkom Šimičić, Ivom Hladnik i Darijom Doždor (SOBE, 2007.), Scottom Wellsom, Stine Jorgensen i Ianom Wintersom, Magpie music and dance improvisation company i Aharonom Israel.

Zajedno sa Zrinkom Šimičić, Borisom Bartom i Ivom Hladnik 2007. je pokrenula IMPROSPEKCIJE - međunarodne susrete umjetnika improvizatora u Zagrebu, a kao pedagog radila je u Liberdanceu, Zagrebačkom Kazalištu Mladih, Centru Mladih Ribnjak, Centru za kulturu i informacije Maksimir, Narodnom učilištu Dubrava, Plesnom Centru Tala, Hrvatskom Centru za Dramski Odgoj, Muzičkom učilištu Elly Bašić i drugdje. Kao asistent za pokret surađivala je s Miranom Kurspahićem (Sad kad je komunizam mrtav, moj život je prazan), Marinom Petković (Bez trećeg), Reneom Medvešekom (Glasi iz planina) i Harisom Pasovicem (Happiness.