Svjestan cjelokupne društvene građe i socijalnog pitanja u kojoj se nalazi i naša država, koja je pred vratima Europske unije, Vukmirica upozorava narod, i retorički se pita - Imamo li danas snage našaliti se Kerempuhovski, na svoj račun pod vješalima profita?

Jučer je u Providurovoj palači, u sklopu Zadarskog kazališnog ljeta, održana predstava Željka Vukmirice u pratnji benda "Ef orchestra", pod naslovom "Petritza und Millitargrenzemusik".

Ovaj politički stand up show nije samo običan spoj glume i glazbe. On je satiričko-politički cabaret, koji je vrlo vjerodostojno iz Krležinog doba pretočen na daske i vrijeme današnje demokracije.

Upravo Vukmirica, kroz umjetnički pristup glume i pjesme koje su protkane melodijama jazza, jer kako  sam kao  redatelj i glumac kaže - Dugo se baveći baladama Petrice Kerempuha otkrio sam kako su pisane u ritmu jazza;  predstavlja brutalnu stvarnost današnjice.

Svjestan cjelokupne društvene građe i socijalnog pitanja u kojoj se nalazi i naša država, koja je pred vratima Europske unije, Vukmirica upozorava narod, i retorički se pita - Imamo li danas snage našaliti se Kerempuhovski, na svoj račun pod vješalima profita?

Glumac se kroz cijelu predstavu ne odvaja od publike. Naprotiv, on ih u predstavu  uključuje , te je prepuna Providurova palača  jučer postala zajednička scena glumca i gledatelja.

Svoj nastup, nakon dvije instrumentalne izvedbe i jedne sa vokalnom pratnjom Mirne Ores, Vukmirica započinje vrlo zbunjujuće. Prije početka predstave, on publici daje konac u ruke, a drugi dio tog konca nosi sa sobom na scenu. I tu počinje njegov monolog - Svi su konci u rukama, netrebate se plašiti, ja odlazim. To je normalno. Ja odlazim, ali nemojte se bojati. Uzde su u rukama; k'o da smo stoka, k'o da smo krave...k'o da smo ovce , k'o da smo majmuni.

Vrlo satirički, glumac nastupa sa željom da se narod probudi. Naprosto traži osvješćenje uma. On vjeruje u čovjeka, ali kritizira šutljivu većinu. Šutnju smatra najvećom opasnošću.

Na iznenađenje svih, iz publike se u predstavu uključuju dva dječaka, koji ulaze u debatu sa glumcem, koji pun povjerenja u one koji ne šute, odlučuje im hipotetski predati svoju budućnost.

Ovacije iz publike bile su stalne. Naposljetku, zadatak samog izvođača bio je ovom predstavom simulirat današnje odsutstvo naroda, te ga vratiti u društvenu cjelinu.

Glumac kroz predstvu izmjenjuje uloge i likove. U jednom trenu je Hrvat, pa Albanac, zatim Srbin, i tako naizmjenično. On je Tito, pa Tuđman. Povlači paralele s onim što je bilo, što je, i što nam tek dolazi.

Ništa ne sugerira. On samo naglas priča, a publika sluša. Kroz komične istupe opušta publiku, ali ju drži aktivnom. Njegova je jedina želja probuditi svijest.

Kroz šaljive stihove, koje odmah i pjeva u pratnji benda, tumači s jedne strane istok a sa druge zapad, dok je Hrvatska u vrlo nezahavlnoj poziciji-između. U strahu da narod nije svjestan što ga čeka ulaskom u Europsku uniju, pita se -Znamo li što ćemo izgubiti? Pa nastavlja -Sve će biti plastika, ali konci su u rukama.

Dinamična predstava jučer nikoga nije ostavila ravnodušnim. Dvorište Providurove palače, postalo je država u kojoj narod ima što za reći, i gdje je strah kazna, i znanje nagrada.

Na kraju uzvedbe, očaran zadarskim orguljama i njihovom melodijom koju su nam preko gitare i kontrabasa prenjeli članovi orkestra, glumac je obećao i pjesmu posvećenu Zadru.

I opet Kerempuhovski, iako pjesma još nije napisana, upozorava -Zadar za dar, Zadar zapad, Za dar...Iako će to biti riječi koje će se u pjesmi naći, one nemaju nikakvu negativnu konotaciju, već samo želju za oprezom. Jer kako Vukmirica kaže - Vi niste spremni za situaciju, a morate biti.