U dvotjednim ciklusima, knjižničari informatori Odjela za odrasle Darko Blažević i Silvana Kuman ili pak tehničko osoblje, odlazili su na kućne adrese i u domove, ne dajući samo traženu knjigu, već i pažnju i prijateljsku riječ - ponekad i sitnije kućne popravke

U veljači 2009, godini u kojoj je Gradska knjižnica Zadar obilježila 60. obljetnicu svog osnutka, GKZD je pokrenula pilot-projekt kućne dostave knjiga invalidima i osobama treće životne dobi. Nakon godinu dana, valorizacija je pokazala da projekt treba prerasti u trajni program Knjižnice.

Zašto ovakav program? Prvenstveno zbog korisničkih potreba. Kako su slabije pokretni korisnici Knjižnice iz Zadra više puta telefonskim putem obavještavali osoblje o problemima dolaska do željene knjige, Knjižnica se odlučila za kućne posjete zadarskim invalidima i teže pokretnim Zadranima treće životne dobi.

U pripremnoj fazi u siječnju 2009., voditeljica Bibliobusne službe Nada Radman izradila je okvirni plan. Odmah je ustanovljeno da je Bibliobus Gradske knjižnice Zadar (koji vrši knjižnične usluge u 33 stajališta u ruralnim mjestima Zadarske županije) zbog svoje preopterećenosti, ali i iz praktičnih prometnih ograničenja u Zadru, neprikladan za ovakvu uslugu. Stoga je Knjižnica odlučila da će za uslugu koristiti službeno vozilo kojim će se u dvotjednim ciklusima dostavljati knjige na području Zadra te da će obuhvaćati dvadesetak korisnika s besplatnim godišnjim članstvom.

U siječnju je raspisan Poziv za prijavu korisnika za uključivanje u pilot-projekt kućne dostave knjiga. Poziv je bio objavljen na mrežnoj stranici Knjižnice i u svim lokalnim medijima, a popratili su ga i neki nacionalni mediji.

Realizacija projekta počela je 15. veljače u partnerstvu s Domom za odrasle osobe Sv. Frane, Domom za starije i nemoćne osobe, kao i Udrugom tjelesnih invalida Zadarske županije te - uz ovu međuinstitucionalnu suradnju - kućna dostava pokriva i privatne kućne adrese.

U dvotjednim ciklusima, knjižničari informatori Odjela za odrasle Darko Blažević i Silvana Kuman ili pak tehničko osoblje, odlazili su na kućne adrese i u domove, ne dajući samo traženu knjigu, već i pažnju i prijateljsku riječ - ponekad i sitnije kućne popravke. Zbog preseljenja broj korisnika usluge varira, a među njima su osobe širokog raspona godina: najstariji korisnik rođen je 1913. g. (ujedno i najstariji autor u Hrvatskoj, Dinko Tudor) , a najmlađa korisnica 1970. g. (osoba s teškim tjelesnim invaliditetom).

Premda je u hrvatskom narodnom knjižničarstvu postojao jedan kratkotrajan (i na žalost nerealiziran) pokušaj organiziranja slične usluge, Knjižnica je za njega saznala tek pola godine nakon pokretanja zadarskog pilot-projekta. Ako nije riječ o klasičnoj bibliobusnoj službi kao u Koprivnici, nisu postojali uzori u koje se Knjižnica mogla ugledati.

Ovaj program Gradske knjižnice Zadar je prvi stalni program jedne hrvatske narodne knjižnice kućne dostave, koji je usmjeren na teže pokretne osobe treće životne dobi i invalide. Premda je važnost ovakve knjižnične usluge uvidjela lokalna i šira javnost, u čemu su mediji bili vrlo revni, Knjižnici je osobito važno kako uslugu vide oni kojima je i namijenjena.

Prvih tjedana Knjižnici su riječi pohvale i ohrabrenja telefonskim putem i osobno upućivali korisnici - bilo oni koji se koriste uslugom, bilo oni koji su samo čuli za nju. Što takva knjižnična usluga znači jednom korisniku, govori naslov članka u Večernjem listu, citat 70-godišnje korisnice Radmile Rajs-Korade: 'Živim za dan kada će mi pokucati na vrata s novim dobrim štivom'.