Međuigra i vrlo usklađena izmjena uloga odavale su odlično scensko razumijevanje u kojemu su jedno drugo osjećali i nadopunjavali

Diptih 'Ovo (ni)je moja šuma', autora i izvođača Silvije Marchig i Darka Japelja te Nataše Govedić u ulozi suautorice i redateljice, posvećen je velikoj plesnoj umjetnici Pini Bausch (1940-2009.) koja je u svojim predstavama spajala performersku neposrednost i opernu grandioznost. Na njenom tragu, predstava se sastoji od dva d(i)jela koja pričaju istu priču na različite, gotovo oprečne načine, čime značenjski nadopunjuju, ali i izmjenjuju jedan drugoga. Tako je prvi dio priča ispričana u obliku opere, dok se drugi na njega referira kroz performans.

Opera i performans dvije su krajnosti izvedbene umjetnosti. Dok je u operi sve do u tančine strogo određeno i kodificirano još početkom 20. stoljeća, nakon čega je razvoj klasične opere stao, performans otvara vrata stalno novim temama i izvedbenim elementima, prodirući u rubne kutke umjetnosti i živo se ispreplićući sa stvarnošću. Upravo tom oprečnošću odlučio se poigrati autorski trojac, stvorivši izuzetno duhovitu višeslojnu metateatarsku zafrkanciju u kojoj propituju položaj i održivost umjetnosti u suvremenom svijetu.

Operni nastanak i performativni nestanak umjetnosti

Prvi dio predstave izveden je u obliku opere (izbor glazbe: Nenad Hrgetić) što je zvučno omatala scenska događanja u kojima su Silvia Marchig i Darko Japelj stvarali emocionalne i fizičke napetosti u pokušaju stvaranja umjetnosti naslonjene na samu sebe. Tako su sukobe provocirali bijegom u bajkoviti svijet princeze i žapca, Crvenkapice, ali i kroz ekstremnosti poput susreta sa oštricom sjekire. Također, umjetnički impuls tražili su u plesu koji je nastajao iz ponovljenih pokreta i padova na pod, čime su se referirali na komade Pine Bausch. U toj stalnoj potrazi za umjetnošću izmjenjivali su uloge provokatora i provociranog, stvarajući dinamičnu šetnju dramskim napetostima omotanim opernim sukobom.

Nakon što je umjetnost stvorena, došao je red na njeno 'stvarnosno' razotkrivanje. U drugom dijelu predstave Marchig i Japelj su na izuzetno duhovit način ponovili događaje iz prvog dijela, te iznijeli drugo lice umjetnosti, svukavši joj masku, što je na samom kraju zaključila Marchig doslovnim fizičkim svlačenjem.

U tom referiranju ples, koji je u prvom dijelu stvoren iz tehničkog ponavljanja pokreta, ovdje postaje tek dosadan trening, žabac i nesuđeni princ tek je kanarinac kojega njegova vlasnica, ne i princeza, okrutno uči pjevati, dok pomalo nejasna telefonska slušalica u Japeljevim gaćama iz prvog dijela u drugom biva posredno razotkrivena znakom muške jalovosti.

Odlični Silvia Marchig i Darko Japelj na sceni su predstavljali dvije opreke. Dok je ona veliki dio predstave glumila s dozom nadmoći i pažljivo odmjerene samodopadnosti, pojačavši je zagonetnim smiješkom, izduženošću pojave i elegantnim plesnim pokretima, Japelj je zauzeo poziciju neodoljivog scenskog 'žapca' omotanog plaštem cinizma i ironije, sa snažnom asocijacijom na britanskog komičara Rika Mayalla iz humorističke serije 'Šljam'.

Međuigra i vrlo usklađena izmjena uloga odavale su odlično scensko razumijevanje u kojemu su jedno drugo osjećali i nadopunjavali.

Početno pitanje koje su si autori postavili pri stvaranju predstave je ima li mjesta za umjetnost u šumama komunikacijskih i životnih šumova današnjice? Jedan od mogućih odgovora, prilično turoban, ali i realan, ponudili su već strukturom predstave. Oblikovanjem umjetnosti u okviru 'stare umjetničke dame' opere te njenim rušenjem u dodiru sa stvarnošću u suvremenom performansu, smjetili su je na margine suvremenosti. Dašak optimizma ponudili su predstavom kao proizvodom, koja je tu marginaliziranu umjetnost progurala u prostor intelektualne igre i današnjice.