Mnogo je građevina koje su nastale u skladu s poštivanjem sunčevih mijena

Kalendarski početak ljeta ove je godine 21. lipnja u 13:28 sati po našem vremenu. Dan je tog datuma najdulji, a noć najkraća.

Ljeto počinje u trenutku kada Sunce u svom prividnom godišnjem kretanju dostigne sjevernu obratnicu. Trenutak kada Sunce dostigne tu točku zove se ljetni solsticij ili ljetnja dugodnevnica. U tom istom trenutku za stanovnike južne Zemljine polutke počinje zima. Sunce će se na prvi dan ljeta prividno nalaziti u zviježđu Bika. Ljeto će trajati sve do 23. rujna kada nastupa jesen.

Zna se pouzdano da mnoge kulture imaju rituale vezane uz solsticij, u čijem izvoru je strah da se svjetlo koje nestaje više neće vratiti ako ljudi ne interveniraju. I u današnje vrijeme u različitim kulturama i religijama vrijeme solsticija poklapa se s blagdanima: kod Indijanaca to je praznik Chumash, u Iranu Yalda, u Kini to je Dong Zhi, odnosno dolazak zime, kod Židova Hanukkah, festival svjetla.

Ne zna se točno kada su ljudi spoznali solsticij i počeli ga slaviti kao prijelomnu točku u ciklusu vremena, kao dan koji znači povratak Sunca.

Najzanimljivija solsticijska svečanost svakako se zbiva u Stonehengeu u Velikoj Britaniji, gdje se svake godine okupi velik broj znatiželjnika i poštovatelja druida. Stonehenge je megalitski spomenik jer je građen od golemih kamenih blokova. Do danas nije otkriveno čemu je služio, no arheolozi pretpostavljaju da je to obredna građevina. Iako se prije pretpostavljalo da su ga sagradili druidi, većina arheologa smatra da su neolitski narodi britanskih otoka započeli gradnju hrama prije 5000 godina, dakle 2000 godina prije dolaska druida i Rimljana na to područje.

Egipćani su 12 dana slavili ponovno rođenje Sunca, kao odraz 12 dijelova kalendara. Ukras je bilo palmino lišće s 12 režnjeva, koje je inače bilo oznaka za kalendar, jer se svakog mjeseca otrgnuo jedan list. U Mezopotamiji je godišnji festival zapravo preuzet od Perzijanaca, kada se dvanaestodnevnim festivalom slavila pobjeda boga Marduka nad čudovištima tame, a jedna od omiljenih zabava bila je obrtanje uloga roba i gospodara. Sve te tradicije nastavile su se u Rimskom Carstvu, kao obred poznat pod nazivom Saturnalije, dakle festival u slavu boga Saturna. Ljudi su si u to vrijeme dali oduška, svi poslovi su napušteni, svi su bili jednaki.

Mnogo je građevina koje su nastale u skladu s poštivanjem sunčevih mijena: najpoznatija je svakako Stonehenge, no postoje i mnoge druge, kao što je Newgrange u Irskoj, u čiju centralnu prostoriju sunčeve zrake ulaze samo za zimskog solsticija, pa Maeshowe na otoku Orkney u Škotskoj. I mnoge srednjovjekovne katoličke crkve izgrađene su prema tom principu. Uostalom, i blagdan Božića pada u vrijeme zimskog solsticija, tako da ponovno rođenje Sunca i rođenje Sina zapravo imaju više bliskosti nego što se u prvi mah čini. Rimski car Konstantin u 4. stoljeću pomaknuo je slavljenje Božića sa 6. siječnja na 25. prosinca, vrijeme slavljenja tada jakog kulta Sol Invictus, da bi, kako se smatra, ujedinio sve religije na golemome prostoru Rimskog Carstva.

Kod Slavena, ali i kod Romana i Germana, noć uoči Ivanja običaj je obrednog paljenja vatri - krijesova. Vatrom se tjeralo zlo i nasilje s polja i iz kuća. Vatre su se najčešće palile 23. lipnja po brežuljcima, u predvečerje dana Ivana Krstitelja, ali i uoči drugih drevnih proljetnih i ljetnih svetkovina (Jurjevog dana, Petrovog dana). Uz vatre su se svirale, plesale i pjevale prigodne popijevke, a kada su se smanjile i stišale, momci su, junačeći se, skakali preko njih. Na dan Ivana Krstitelja, 24. lipnja, preko garišta dogorjele vatre, kao znakovlja dobra i sreće, pregonila se stoka, a iz garišta su se uzimali preostali ogarci i zaticali u njive i vrtove kako bi tjerali sve nesreće i poroke.

HRT/ezd