Zabranjeno zamlađe od 18

Barbacan na Motovunu u ponoć. Masa ljudi nadire u gledalište i trudi se uhvatiti dobro mjesto. Organizatori najavljuju film: u SAD-u proglašen za najbrutalniji film, u Srbiji odakle dolazi još se bori za odobrenje. Mlađi od 18 i oni slaba srca, gledate na vlastitu odgovornost.

Tvorci filma nam se predstavljaju i tješe publiku: Ljudi, ne zaboravite; ovo je samo film. Srpski film.

Svjetla reflektora se gase, film počinje. Velik je broj maloljetnika usprkos upozorenjima. Malo smijeha na početku. Polako, utihnu glasovi iz publike, a ostaju beogradski naglasak, dramatična muzika i provokativni zvuci projektora kako vrte film iza naših glava. Hladno je i dalje na Motovunu. Kako film odmiče, ljudi se šutke dižu i odlaze. U istoj tišini, drugi izvana dolaze popuniti njihova mjesta, željni vidjeti film o kojem se u medijima toliko pričalo.

Takvu tišinu nikad nisam čuo u kinu, sve dok se pred kraj filma tu i tamo netko nije nasmijao, a meni se učini da je smijeh lažan, više kao da žele sami sebe oraspoložiti, kao da su zaglavili u liftu u mraku.

Na kraju, svi u tišini polako odlaze. I ne gledaju jedni druge, kao da ih je strah da će se s filma tračak ludila prenijeti među nas. Ali, sve je ok, polako odlazimo u svijet motovunske zabave.

FILM

Ali, što se istovremeno događalo na ekranu? Bivši pornoglumac od kolegice dobiva zanimljivu informaciju: nepoznat široj javnosti, ali moćan i bogat porno redatelj tjera ga da potpisuje ugovor na vrlo velik iznos, ali uz uvjet da se snima bez njegovog znanja scenarija. Želja za normalnim životom sa suprugom (na koju u njihovom wc-u masturbira njegov brat inspektor) i sinom koji ulazi u pubertet i kojem se točkići počinju okretati u preponama dok gleda tatina umjetnička ostvarenja, nagone ga u taj projekt, ali kad se zaredaju bizarne situacije, pokušava odustati od svega, ali kako to obično bude, shvati da to nije tako lako.

Čitao sam o tom filmu više tekstova, koji su nabrijavali atmosferu i počeli Srpskom filmu polako dodjeljivati kultnu notu. I tu su neprestano bila objašnjenja autora što su htjeli postići (prikazati trenutnu srpsku stvarnost ).

Oduvijek, kad se izgovori riječ umjetnost, vrlo mi je uznemiravajuće kad je potrebno objašnjenje što je autor mislio i htio postići jer takvu umjetnost osobno ne prihvaćam. Vođen mišlju da je kod umjetnosti jedino bitno što izaziva kod konzumenta, mijenja li ga i tjera li ga na razmišljanje, a da je manje bitno što je umjetnik htio postići. Ako to nije vidljivo barem boljem dijelu zainteresirane publike, rekao bih da uradak gubi smisao. Tako da, puno redateljeve priče, kao i medijske priče, ponukalo me je da kao ovca odem pogledati film, ali je moj dojam već bio umanjen.

Film je trash. Ali, trash film kao takav može plašiti dio publike, iako je većim dijelom snimljen tako da je ekstremno pretjerivanje u krvi i hororu redovno praćeno rekao bih plastičnim efektom, nerealnim, nadrealnim. I s druge strane, možda sam konzervativan, ali neke stvari se ne prikazuju. Posebno ne ako nemaju nikakvu umjetničku vrijednost, ako same po sebi ništa ne govore, jer su tada, jednostavno rečeno, pretjerivanje. A ovaj film, redatelja Srđana Spasojevića, prepun je pretjerivanja i govori o snimanju snuff filma (stvarna, okrutna ubojstva na filmu).

Gluma je prosječna, ali zabavna u prvom dijelu filma. Likovi su smiješni, međuodnosi zanimljivi sa truncima humora specifičnim za srpske filmove, režija je odlična, produkcija vrlo dobra, muzika kao s jeftinih partya, ali intrigantna. Ali film je pretjeran i meni osobno ne govori ništa od onog što su autori pokušali opisati nimalo suptilnim metaforama. Ima vrlo zanimljivih i obećavajućih scena u prvoj trećini i velika je šteta to nije nastavljeno na isti način.

Ipak, namjeravali su šokirati ljude, i u tome su, barem kod dobrog dijela, zasigurno uspjeli. I prometna nesreća šokira ljude, pa nije umjetnost. Filmu nedostaje simbola, prikrivenih značenja da bi postao kultni film, ali ne isključujem mogućnost da se dogodi i suprotno, takav film s ovih (regionalnih) prostora možda će kod ljudi ipak biti kvazi umjetničko oslobođenje. Iako, oni srpski filmovi koji su postali kultni i u Hrvatskoj, razlikuju se u mnogočemu od ovog uratka.

Film je ostavio dojam, ali moram reći da sam s više trauma izišao iz kina pogledavši bilo koju holivudsku romantičnu komediju.