Mlada i nezaposlena profesorica kroatistike, Martina Vidaić u svijetu Facebooka i SMS-ova, počela je pisati poeziju, i to vrlo rano

Njezin pjesnički rukopis 'odlikuje metaforički bogat, polivalentan iskaz, lucidno spajanje raznorodnih jezičnih registara i lakoća kojom se unutar uobičajenog, ‘korisničkog' jezika oživljuje svjež, inovativan poredak stvari', ocijenili su Ana Brnardić, Miroslav Mićanović i Marko Pogačar.

Posljedica je takve procjene jednoglasna dodjela ovogodišnje Goranove nagrade za mlade pjesnike 25-godišnjoj Zadranki Martini Vidaić.

Zahvaljujući tome, svjetlo dana uskoro bi trebala ugledati Martinina prva zbirka pjesama 'Tkiva'. Mlada i nezaposlena profesorica kroatistike je, u svijetu Facebooka i SMS-ova, počela pisati poeziju, i to vrlo rano.

'Pišem i prozu, ali to je još u eksperimentalnoj fazi i ništa nije objavljeno. Pišem kratke priče i zanima me roman, ali vjerujem da za to treba biti stariji, iskusniji, zreliji. Pritom ne mislim na to da pisanje poezije nužno vodi prema prozi, to su dva odvojena svijeta, ali poezija je društveno marginalizirana, pa ljudi misle da je poezija samo put prema prozi. To nije nužno, možeš cijeli život ostati u svijetu poezije, da i ne izviriš izvan njega. Ja mislim da se kroz poeziju još mnogo toga može reći, još vjerujem u poeziju', otkriva Martina u Slobodnoj Dalmaciji'.

'Moja poezija nije hermetična, otvorena je, ali nije jednostavna, pišem kvantitativno opširne pjesme s narativnom crtom. Teško mi je o tome govoriti, ne razmišljam o tome dok pišem. A to traje dugo', kaže Martina.

Puno čita poeziju, najviše suvremene hrvatske pjesnike, a jedan od dražih joj je Boris Maruna. Kao pjesnici dragi su joj i Marko Pogačar, Marija Andrijašević i Ivana Simić-Bodrožić.

'Tkiva' su neobjavljena zbirka s 45 pjesama. Sama je poslala svoje pjesme, bez previše 'nade', a nagrada je za nju veliki poticaj.