Aleksandar Štulhofer i Amir Hodžić istražili su inozemna iskustva u seksualnoj edukaciji. U svom radu naveli su da se seksualna edukacija (SE) provodi u 95 posto srednjih škola u SAD-u. Ti su programi regulirani na razini saveznih država, ali značajan broj odluka o sadržaju i pristupu donosi se i na lokalnoj školskoj razini. U Rusiji Projektu eksperimentalnog uvođenja SE suprotstavili su se crkva, Ruska komunistička stranka i pro-life aktivisti, proglašavajući ga 'zapadnom ideološkom zavjerom protiv ruske djece'.

SE u Nizozemskoj integrirana je u cjelokupni školski program, obavezna i prisutna na svim obrazovnim razinama. O izboru konkretnog programa odlučuje lokalna samouprava. Kombinacija kvalitetne SE te povjerljivost, dostupnost i financijska prihvatljivost centara za reproduktivno i seksualno zdravlje doprinosi malom broju adolescentskih trudnoća i abortusa, kao i visokoj učestalosti korištenja kontracepcije. U Švedskoj SE postaje obavezan predmet još 1956. godine, a u današnjoj nastavnoj praksi promiče spolnu/rodnu ravnopravnost, toleranciju prema različitim seksualnim izborima te upozorava na problem seksualnog nasilja i zlostavljanja.

Ona upozorava da mladi tek pred kraj osnovne škole saznaju kako se zovu njihovi spolni organi, a o temama kao što su orgazam, oralni i analni seks ili što je spolni odnos ne saznaju ništa tokom cijelog školovanja. Podučava ih se da su djeca nastala medicinski potpomognutom oplodnjom 'klonovi' i da se 'mogu osjetiti usamljena među normalno rođenom djecom' te da je homoseksualnost 'stvar ukusa'.

Nakon što je 2009. Hrvatska dobila ukor od Europskoga odbora za socijalna prava zbog homofobije u školskim udžbenicima jer tvrdnje u kurikulumu 'stigmatiziraju homoseksualne osobe i utemeljene su na negativnim, iskrivljenim, osuđujućim i degradirajućim stereotipima', sporne su izjave povučene iz udžbenika, a problem homofobije riješen je tako da se kroz sadržaje udžbenika uopće ne spominju ljudi različitih seksualnih orijentacija, navodi Nataša Bijelić.

Uvođenje sustavne seksualne edukacije u školski kurikulum trebaju pratiti i usluge poput klinika i savjetovališta o seksualnom i reproduktivnom zdravlju prilagođene potrebama mladih. Rezultati istraživanja provedenih u RH o seksualnom i reproduktivnom zdravlju mladih te epidemiološke statistike ukazuju na prisutnost spolno prenosivih infekcija kao što su klamidija i HPV (humani papiloma virus) te na neredovitu i nedovoljnu upotrebu kontracepcije među adolescentima, ističe Nataša Bijelić.

Osim toga, sa seksualnom edukacijom treba početi već od najranije dobi, i to predškolske jer se već tada javljaju interes i pitanja koja se odnose na seksualnost (dijete zanima kako je došlo na svijet, uočava razlike u spolnim organima kod curica i dječaka itd). Ova pitanja ne bi trebalo izbjeći, već djeci dati primjeren odgovor u skladu s njihovom dobi. Seksualna edukacija treba biti primjerena dobi, što znači da će se djeci predškolskog uzrasta govoriti npr. o fizičkim promjenama pri odrastanju, a ne o vrstama kontracepcije, ističe Bijelić.

No ni četiri godine nakon propasti neslavnih i skupih pokušaja uvođenja seksualne edukacije u škole (slučaj GROZD), Vlada na čelu s Ministarstvom znanosti još uvijek nije riješila pitanje seksualnih i reproduktivnih prava i zdravlja mladih, na što ju obvezuju domaći, ali i međunarodni dokumenti. Pravobraniteljica za djecu poručila je još 2008. da je neugodno iznenađena odlukom Ministarstva da odustane od uvođenja zdravstvenog odgoja umjesto da odustane od neučinkovitih programa.

Također, podsjetila je da je obaveza Vlade educirati mlade o zaštiti reproduktivnog zdravlja prema Nacionalnom planu aktivnosti za prava i interese djece 2006-2012. te da je potpuno neprihvatljivo odustajanje od uvođenja zdravstvenog odgoja. Trenutno, sadržaji u osnovnim i srednjim školama koji se odnose na seksualno i reproduktivno zdravlje su nedovoljni i nezadovoljavajući, a sadrže čak i diskriminatorne stavove koji su u suprotnosti s domaćim i međunarodnim zakonodavstvom, napominje Nataša Bijelić.

'Porazna je činjenica da u hrvatskim školama još uvijek nema sustavnog seksualnog obrazovanja. Naime, u situaciji u kojoj, unatoč zabrinjavajućim podacima o seksualnom nasilju, spolno prenosivim bolestima, neravnopravnosti spolova, diskriminaciji seksualnih i rodnih manjinama itd. sustavno seksualno obrazovanje još uvijek nije uvedeno u škole, zahtjevna uloga seksualnog prosvjećivanja ostaje zadatak roditelja.

Unatoč zabrinutosti, oni najčešće izbjegavaju razgovor o seksualnosti sa svojom djecom, zbog kulturnih normi, neznanja ili nelagode koje prilikom takvih razgovora osjećaju', upozorava Marija Bartulović, znanstvena novakinja na kolegiju Seksualna pedagogija, dodajući da taj pritisak osjećaju i učitelji kojima je zbog nedovoljne pripremljenosti nelagodno na satu govoriti o temama vezanim uz seksualnost. Primarnu ulogu u procesu seksualne socijalizacije stoga preuzimaju mediji, a informacije koje mladi na taj način dobivaju nerijetko su pogrešne i nepotpune.

'Za razliku od razvijenih zapadnih zemalja u kojima je seksualno obrazovanje s posebnim naglaskom na potrebama osjetljivih skupina desetljećima sastavni dio kurikuluma, Hrvatska je, poput većine postkomunističkih zemalja u kojima je s promjenom sustava došlo do reafirmacije religije i konzervativnog nacionalizma, zatvorena za pitanja seksualnih i rodnih manjina.

Po pitanju reprodukcije spolnih/rodnih stereotipa putem obrazovanja posljednjih je godina postignut određen pomak, prvenstveno zahvaljujući nevladinim organizacijama koje se time bave. Međutim, značajnije pomake ne možemo očekivati sve dok se ne dogodi promjena na sustavnoj razini, uvođenjem programa seksualnog obrazovanja koji nije uvjetovan političkim i/ili religijskim dogmama, a usmjeren je ka obrazovanju (seksualno) slobodnih osoba, napominje Marija Bartulović.

No umjesto da se angažira u smjeru ispunjavanja svojih međunarodnih obaveza, Ministarstvo nastoji sakriti istinu od međunarodne javnosti o svojoj ulozi u neuspješnom procesu uvođenja programa seksualnog/zdravstvenog odgoja i obrazovanja u škole, tvrdi Nataša Bijelić. UNESCO je, naime, u svojoj publikaciji o studijama slučaja nacionalnih programa seksualne edukacije namjeravao objaviti i studiju slučaja Hrvatske.

'Međutim, Ministarstvo znanosti izrazilo je svoje 'snažno protivljenje' da ova analiza bude uključena u publikaciju i vršilo ogroman pritisak na UNESCO koji je rezultirao time da je studija slučaja izbačena iz publikacije. Studija je ukazivala na očitu nevoljkost vlasti da preuzme odgovornost za uvođenje seksualne edukacije u hrvatske škole. Time je Ministarstvo ostavilo prostor za natjecanje različitih ideoloških pozicija radi prevlasti nad programom seksualne edukacije', zaključuje Nataša Bijelić.