Ovaj obrt je, prije otprilike dvije godine, ušao u registar nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske

Muzejsko-pedagoška služba i etnološki odjel Narodnog muzeja Zadar, u povodu obljetnice osnutka Narodnog muzeja i obilježavanja Međunarodnog dana muzeja, organizirali su od 10 do 12 sati na Narodnom trgu ispred Gradske straže prezentaciju izrade tradicionalnog iškog lončarstva. Prezentator je bio Predrag Petrović - Pepi, jedini preostali lončar na otoku Ižu.

Pepi, kako ga svi zovu i poznaju, nam je predstavio tradicijsko lončarstvo otoka Iža. Otok Iž je jedini lončarski centar u Dalmaciji, zabilježen u povijesti. Riječ je o umijeću izrade neglaziranih glinenih lonaca, koji su se nekada upotrebljavali u kućanstvima, ne samo Iža nego i puno šire. Stari Ižani su njima trgovali od Raba do Boke Kotorske, a na sjeverozapad do Istre, pa čak i Trsta.

'Ovo je zapravo naslijeđen obiteljski obrt', ispričao nam je Pepi. 'Pet generacija prije mene se posljednji put bavilo ovim obrtom - izradom lopiža, tradicionalnih glinenih posuda, i od tada je sve stalo. I onda sam ja, kao prvi nakon toliko godina napuštenog  obrta, gledao naše iške stare lopižare kako rade, jako me zaintrigiralo i počeo sam vježbati. Kako je vrijeme prolazilo tako sam ja sve više učio i počeo usavršavati tehniku. Ali, to je nešto što se uči cijeli život jer se uvijek može nešto novo dodati, izmisliti, pustiti mašti na volju. Ja sam to počeo učiti prije 25 godina i do danas mogu reći da sam puno naučio, ali još uvijek dobivam nove ideje, improviziram s detaljima i sl.'

Materijal (glinu) nikada ne kupuje nego je sam pronalazi u prirodi i iskopava. Na Ižu i diljem Hrvatske postoje nalazišta gline, samo treba dobro istražiti. I nakon što se glina prikupi, slijedi najvažniji dio kod lončarstva - a to je temeljita priprema gline za upotrebu. Sama izrada lonaca, posuda i dr. je onaj brži i lakši dio posla, objašnjava Pepi.

Sama priprema se odvija na sljedeći način: Prvo glinu treba iskopati, dobro posušiti, zatim istući drvenim mlatovima čime se ona zapravo čisti od sitnih kamenčića, suvišnog materijala i nečistoća. Onda se dobro namoči, nakon čega se stavi na tzv. kožu (to jest jutenu vreću). Nakon što se položi na kožu, mijesi se nogama. Istovremeno se prikupi kalcit (ili babina sol) ili kvarcit, s time da se kalcit koristi prema starim običajima jer je kao kristalizirani vapnenac puno kvalitetniji.

Taj kalcit se samelje u žrvnju nakon čega se  manji dio tog usitnjenog kalcita miješa (nogama) s glinom. Rezultat toga je materijal s kojim započinje izrada glinenih posuda na kolu. Nakon što se posuda oblikuje na kolu, stavlja se peći. Uglavnom je za pečenje jedne posude dovoljno jedan cijeli dan.

Za izradu jedne posude, ovisno o zahtjevnosti i detaljima, potrebno je manje od jednog sata. Danas nam je od posuda Pepi prezentirao izradu tzv. Lopiža - posude koja potječe s otoka Iža, u kojoj se priprema najbolji brudet, kaže Pepi. Danas se lopiž može naći u svim dobrim kuhinjama i svako jelo pripremljeno u njemu je bolje i ukusnije jer se postiže optimalna temperatura i jelo se kuha ravnomjernije.

Napravio je i teču - posudu za kuhanje raznoraznih jela, zatim škaldin - posudu u koju se radi grijanja nekada davno stavljala žeravica koja je služila za grijanje ruku kada bi se npr. zimi brale masline.

To je i ono najvažnije u tradiciji Iža, kaže Pepi, što svaka posuda ima svoju priču i svoju specifičnu uporabnu vrijednost. 'Danas su, kao što smo i sami svjedoci, glinene posude egzotika ili izložbeni primjerci, a nekada je to bila osnovna potreba. Zadnje dvije do ti generacije su odgojene na metalnim posudama, ali prije njih su ljudi odrastali i poznavali ništa doli glinene posude.'

'Danas je obljetnica osnutka Narodnog muzeja Zadar i povodom toga su me zamolili, shvaćajući koliko je ova tradicija ugrožena i pred 'izumiranjem', da održim jednu prezentaciju na Narodnom trgu kako bi ljudi vidjeli izradu tih posuda, kako bi se još jednom putem medija i 'uživo' ukazalo na ljepotu i važnost očuvanja ovog starog običaja otoka Iža', rekao je Pepi.

Inače, ovaj obrt je, prije otprilike dvije godine, ušao u registar nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Na otoku Ižu, nažalost, osim Pepija ne postoji više niti jedan lončar koji poput njega održava ovu tradiciju 'živom', ali, kaže Pepi kako postoji plan i program koji je podnio Ministarstvu kulture s ciljem da se ta trenutna situacija promijeni. Taj program vrlo jednostavno objašnjava što se sve treba napraviti, govori o povijesti, sadašnjoj situaciji ovog obrta i budućnosti. Također, govori i o tome što bi se i zašto trebalo napraviti , koliko bi trebalo uložiti, i kolika bi bila dobit. Ali, Pepi još uvijek čeka odgovor i nada se najboljemu.

Što se tiče planova za ovo ljeto, Pepi nam je rekao kako će se na ljeto u Muzeju stakla održati jedna vrlo lijepa izložba pod nazivom iški lopižar, gdje će on sam predstaviti jedan tradicijski dio i jedan novi dio kao iskorak iz tradicije. Počeo je dodavati kamenčiće, staklo i slične materijale i uklopio ih u glineni temelj i smatra kako će to biti vrlo zanimljivo za posjetiti. Izložba će biti otvorena  od druge polovice srpnja i cijeli kolovoz u Muzeju stakla. 'Dođite i pogledajte u jednom cjelokupnom izrazu tu raskoš iškog lončarstva', poručio nam je za kraj.