Iako pratimo minule godine 20. stoljeća, ne možemo a da se ne zapitamo što se uistinu od tada promijenilo

Iza svakog uspješnog muškarca stoji jedna žena, a tko stoji iza bahatih diktatora?

Eva Braun i Clara Petacci povijesne su ličnosti, žene koje su nesumnjivo imale ulogu tijekom Drugog svjetskog rata, kada su ljubovale svaka sa svojim diktatorom. Ipak, nikada se nisu susrele. No, da se to dogodilo, kako bi izgledao taj susret i što su sve Eva i Clara mogle jedna drugoj reći?

Ovom se idejom poigrao škotski dramatičar Robert David MacDonald, a njegovu je humornu dramu adaptirala i režirala zadarska glumica Jasna Ančić. Predstavom 'Velike diktatorice', koja je premijerno izvedena 30. lipnja, a potom 1. srpnja, otvoreno je 17. Zadarsko kazališno ljeto.

1941. godine susreću se Eva Braun i Clara Petacci, priležnice Adolfa Hitlera i Benita Mussolinija. 'Obje smo željele muškarce, a dobile smo ustanove, kaže Clara. Potpuno su različite, a ipak ih povezuju muškarci koji će u povijest ući kao zloglasni tirani - njihova bolesna ambicija na površinu izlazi upravo kroz interakciju žena koje su ih voljele, pa tako Eva postaje svojevrsna inkarnacija Hitlera, a Clara Mussolinija.

Iako pratimo minule godine 20. stoljeća, ne možemo a da se ne zapitamo što se uistinu od tada promijenilo, jesmo li napokon otvoreni i spremni progovoriti o užasima s kojima se svakodnevno susrećemo ili je guranje pod tepih fenomen koji odolijeva svim diktaturama i samom vremenu? Povijest nas je malo naučila, šapuće nam MacDonald, dok se njegove junakinje brutalno zabavljaju s privlačnim SS-ovcem/mladom Židovkom.

Glumački je motor predstave precizna, dinamična i uvjerljiva Žana Bumber kao Eva Braun, koja i u ovakvom tipu teksta uspijeva postići hladnu, arijevsku jačinu i komedijsko-dramski luk. Sjajno joj parira temperamentna, prpošna, topla Petra Težak kao Clara Petacci, a Anica Kovačević ne razvija se u onoj mjeri u kojoj bi žutom zvijezdom označena trebala, pa nas ostavlja pod dojmom kako bi se bolje ostvarila u manekenstvu, gdje ne treba (mnogo) govoriti.

Predstavu dodatno zaokružuju dvije djevojčice, koje jedna drugoj dodaju loptu - planetu Zemlju, a kazalištem odzvanja njihov smijeh. Aluzija na nevinost koja će prerasti u okrutnost, igra loptom će zamijeniti igra ljudskim sudbinama?

Velik prinos predstavi daje i kostimografija Marije Šarić Ban, koja odijeva glumice u točne i vizualno privlačne kostime u funkciji osobe, teksta i režije koji se skladno upotpunjuju sa scenografijom Johna Čolaka.

Zasigurno će zadarskoj publici najviše u sjećanju ostati ženski poljubac. Zadarska kazališna produkcija očito ne namjerava ostati u ormaru, pa tako nakon 'I to je ljubav' koju još uvijek volimo nazivati 'Kozom', Ančić nastavlja ka provokaciji i višeslojnosti teatra , poručujući kako se iza nas neće spustiti zastor, jer se zastor nikad ne spušta iza povijesnosti.