Nakon što su im ideju i želju odobrili, dvojac iz Slobodne Dalmacije, Nikolina Radić-Ančić kao novinarka/reporterka i Jure Mišković kao fotoreporter, uputio se u pustolovinu života

„Hrvatskim stopama kroz Afriku (Uganda, Ruanda i Kongo)" naziv je dokumentarno-putopisnog predavanja koje je jučer održano u Multimedijalnoj dvorani Novog kampusa Sveučilišta u Zadru. Predavanje je organiziralo Hrvatsko geografsko društvo Zadar, a predavač je bila jedna od protagonistica cijele te afričke avanture - Nikolina Radić Ančić.

Na temelju jučerašnjeg višesatnog predavanja, može se sa sigurnošću potvrditi kako je to bila jedna od njihovih najvećih životnih pustolovina koja će svakako doprinijeti novim spoznajama i dojmova. Svi koji su nazočili predavanju postali su „bogatiji" mnogim zanimljivim informacijama i znanjem, i svakako im je jedan ovako ležerniji pristup („iz prve ruke") kompleksnoj tematici i problematici geografije, pružio jedno novo iskustvo učenja i upijanja informacija.

O čemu je riječ? Kako je ideja o putovanju uopće i nastala?

Nakon što su im ideju i želju odobrili, dvojac iz Slobodne Dalmacije, Nikolina Radić-Ančić kao novinarka/reporterka i Jure Mišković kao fotoreporter (Cropix), "iz prve su ruke" odlučili saznati o životu ljudi u Ugandi, Ruandi i Kongu, kao i o hrvatskim misionarima koji tamo žive i napraviti o tome cijelu jednu seriju reportaža. Na putovanju Istočnom i dijelom središnje Afrike proveli su gotovo mjesec dana (od polovice lipnja do polovice srpnja 2010. godine). Obišli su mrežu hrvatskih misija u tim trima zemljama te vidjeli stvarnu sliku teškog života tamošnjeg stanovništva te na koji im način hrvatski, i svi ostali, misionari pomažu. Prilikom njihova posjeta, Kongo je slavio 50 godina nezavisnosti, pa su oružani incidenti bili skoro svakodnevna pojava.

Nikolina i Jure mjesec su dana pratili život ljudi iz Ruande, Ugande i Konga; način na koji preživljavaju; svakodnevne situacije (od školovanja, rada u polju, prometa, jezika,...), istražili su i tešku političku situaciju koja je trima zemljama obilježila povijest, obilježava sadašnjost ali im je za sva vremena obilježila budućnost. Posjetili su mnoge misionare iz Hrvatske i drugih zemalja svijeta koji nesebično pomažu odraslima i djeci i omogućuju im koliko-toliko lakši život odnosno preživljavanje. Istražili su odnose među ljudima različite dobi i spola,... U tih su mjesec dana osluškivali, udisali i opipavali svaki milimetar afričkog života, sve to bilježili i arhivirali. Na kraju su sve to objednili u predivni putopis i zauvijek ostavili trag hrvatskih stopa u tajanstvenom srcu Crnog kontinenta. Događaja je zaista bilo mnogo, previše da bi se saželo u jednom članku, ali neke je događaje, dojmove i iskustva Nikolina posebno istaknula...

Glavni cilj im je bio Ruanda. U Ruandi im je bila baza, u blizini glavnog grada Kigalija. Prvo o čemu nam je ukratko ispričala je velika osjetljivost na tešku političku situaciju i posljedice krvavog rata na sadašnje odnose između naroda triju zemalja. Posljedice su to koje, kaže Nikolina, neće tako brzo i lako iščeznuti...

"100 dana sječe"

1994. godine počeo je sukob dvaju glavnih plemena ,odnosno naroda u Ruandi, manjinskog naroda Tutsi i većinskog Hutu. Tutsiji su se, zbog visoka rasta i svjetlije pigmentacije kože, smatrali vladajućom ruandskom rasom, dok su Hutue zbog srednjeg rasta i jače građe držali nižom vrstom. Iako su u poslijekolonijalnom razdoblju, Ruanda i susjedni Burundi imali dugu povijest međuetničkog nasilja, kulminacija se dogodila u travnju 1994. u Ruandi u tzv. 100 dana sječe, kada je u zločinima ekstremista naroda Hutu masakrirano između pola milijuna i milijun Tutsija.

Naime, Njemačka je Ruandu nakon I. svjetskog rata prepustila Belgiji, koja je najprije 1923. dobila mandat Lige naroda nad regijom, a nakon II. svjetskog rata i skrbništvo Ujedinjenih naroda. Postojeća feudalna elita koju su činili Tutsiji, u svojim je rukama držala političku i gospodarsku moć ruandskog društva, pa je poslužila kao oslonac kolonijalnoj upravi u vladavini nad većinskim stanovništvom. Belgijska uprava je mogućnost obrazovanja i angažmana pružila isključivo Tutsijima, dok je u socijalnoj podjeli Hutuima bila namijenjena uloga fizičke radne snage. Posljedica takve kolonijalne politike na kraju je dovela do njihovog nezadovoljstva podređenim položajem te do sukoba koji je eksplodirao nakon nestanka kolonijalne vlasti.

Afrika - izrazito siromašan kontinent neiscrpnog prirodnog bogatstva

Afrika, iako poznata po iznimnom siromaštvu, bijedi, bolestima, kriminalu i sl., generira veliko prirodno bogatstvo. Sam Kongo, velik kao zapadna Europa, neizmjerno je bogat rudama i mineralnim bogatstvom, rekla je Nikolina. Na tom je području mlada vulkanska aktivnost i iz tog razloga oni već u površinskom sloju imaju ogromne zalihe zlata, dijamanata, željeza, urana, i sl. To silno bogatstvo SAD, Europa, Indija, Kina,... vrlo lako uspjevaju eksploatirati iz Konga, jer se tamo dan danas sukobi ne gase, odnosno potiču se. I dok god bude vladala atmosfera nereda, strancima i zapadnjacima će biti lakše izvlačiti sva ta prirodna bogatstva.

U razgovorima s misionarima, s članovima UN-a i drugih humanitarnih organizacija, Nikolina kaže kako su došli do zaključka da oko 50 posto stanovništva nema obrok svaki dan, a neke obitelji jedu svega 2 do 3 puta tjedno. U tome se najviše osjeća velika humanitarna pomoć i doprinos misionara jer sva djeca koja idu u njihove škole imaju zajamčen barem taj jedan jedini obrok dnevno.

Kaos zvan promet

Taksisti su najveći lopovi koje su susretali. Samo im je na pameti cjenkanje. "Agent" na kalkulatoru ispisuje brojke, preračunava kilometre, cijene goriva i udaljenost, te ne odustaje od cijene od 50 dolara, kaže Nikolina. Domaće stanovništvo podrazumijeva da su svi bijelci bogati, a još kad djeluju nesigurno i zbunjeno, idealni su za "preveslavanje". "Muzunga" znači "bijelac" i izraz je koji koristi većina ljudi u nekadašnjim istočnoafričkim kolonijama. Katkad ima i pomalo pogrdan prizvuk kojim se označava "bjelčuga". Promet na cestama Ugande potpuno je kaotičan jer pješaci rado hodaju asfaltiranim kolnikom umjesto po zemlji i kamenju sa strane - nogostupi su prava rijetkost.

Prizori nezamislivog siromaštva redaju se jedan za drugim. Na cesti punoj rupa, jure kamioni, autobusi, minibusevi, pretrpani taksi-kombiji i motocikli zvani "boda boda". Većinom siromašno stanovništvo ne može si priuštiti vlastiti automobil, motor, pa čak ni bicikl, i zato je taksi-prijevoz bilo kakvim motoriziranim sredstvom izrazito popularan. Taksisti su i najopasniji prijevoznici jer jure kao ludi, provlače se kroz masu pješaka kojima je ugodnije hodati po asfaltu kolnika nego po prašini i kamenju uz cestu. Otući koljena i laktove ili pasti na cestu s "boda bode" te se ozbiljno ozlijediti posve je uobičajena pojava, objašnjava Nikolina.

Posjet Memorijalnom centru

Posjetili su i Memorijalni centar  žrtava stradavanja u plemenskim ratovima. Tamo se drže oružja korištena u sukobima koja su obilježila povijest Ruande i obližnjih država, dokumentacije, postoji i jedna cijela prostorija čiji su zidovi ispunjeni pravim lubanjama ljudi koji su pronađeni u jednoj od mnoštva masovnih grobnica za vrijeme pokolja između Tutsija i Hutua. „Jedan od najstrašnijih prizora koje sam ikada vidjela", kazala je Nikolina.

Obrazovanje i tečajevi - obožavaju se lijepo odjenuti

Jedan od najuspješnijih tečajeva u školama, s malo teorije i puno prakse, su krojenje i šivanje. Djecu se nastoji što ranije osposobiti za rad i zanat kako bi odmah nakon škole mogla početi zarađivati. Nakon osnovne škole, mnogi roditelji ne mogu svojoj djeci priuštiti daljnje obrazovanje pa ona ostaju uz roditelje i pomažu im u poljodjelskim poslovima. Oni koji imaju sreće pa im roditelji priušte neki od „tečajeva", odnosno učenja zanata, upisuju najpopularnije - krojenje i šivanje. Popularni su iz razloga što se svi oni vole lijepo obući i većina ljudi ima samo dvije presvlake, jednu svečanu i jednu radnu, za svaki dan. Stoga je sve više od toga luksuz, a znajući šivati i krojiti, mogu si i sami nešto sašiti. Između ostalog, jako paze na higijenu s obzirom na uvjete u kojima žive te su izuzetno uredni i čisti.

One koji polaze tečajeve raznih zanata, kao što su građevina ili stolarstvo, odmah se uključuje u praktične projekte. Sve što izrađuju, izrađuju s nekim ciljem, pa su tako, dok su Nikolina i Jure bili u posjeti, učenici građevinari za zadatak imali izgraditi kuće za nove učitelje, a učenici stolari su ih opremali raznoraznim drvenim namještajem .

Žene obavljaju sve poslove; poligamija kao način života

U tom djelu Afrike, kaže Nikolina, rijetko je vidjeti muškarca da radi. Obično sve poslove, od poljoprivrede, fizičkog rada, odgoja djece , ..., rade žene. Muškarci jedino voze automobile, autobuse, taksije, kamione ili su vojnici.

Poligamija je dosta raširena i normalna pojava. Jedan muškarac tako zna imati više od 5 žena i sve zajedno oko 40tak djece. On se ne brine o toj djeci, već su ona su briga svojih majki. Nažalost, zbog dosta bolesti gladi, dosta djece u najranijoj dobi i premine. Sva djeca se od najranijih dana odgajaju za rad i pomaganje obitelji, tako da, kaže Nikolina, u igri ih se može vidjeti jedino kada idu ili se vraćaju iz škole. Čim stignu kući, čekaju ih obaveze.

Domišljatim djelatnostima do preživljavanja

Gotovo svaka kuća, od poluraspadnute brvnarice do kakve-takve nastambe od opeke i zemlje, ima neku uslužnu djelatnost ili trgovinu. Svi se bave nečim, od nečega moraju živjeti. Uganđani su u tome najdomišljatiji i na sve moguće načine pokušavaju preživjeti još jedan dan. Tako su npr., vrlo  popularni frizerski saloni, kojih ima svakih stotinjak metara, kao i trgovine namještajem. Izloženi namještaj uglavnom se svodi na dva artikla - uvijek isti tip tapeciranog naslonjača i drvenu konstrukciju kreveta, koji uglavnom nemaju madrace.

Mušterije onih neuglednih frizerskih salona, žene i muškarci najslabije platežne moći, često se friziraju jednostavno sjedeći na prašnjavoj zemlji ispred "salona". Kosa Uganđana, Ruanđana, Burundinaca i ljudi iz okolnih zemalja bez iznimke je jako oštra i kovrčava, pa je kosu dugu samo nekoliko centimetara nemoguće počešljati. Većina se zato šiša na kratko, a onaj manji postotak koji sebi želi priuštiti drukčiju frizuru su žene koje na taj luksuz često daju i trećinu mjesečne plaće od prosječnih 80 do 100 dolara.