Gostioničarka Mirandolina, Goldonijeva komedija, prvi put prikazana je 1752. Tri stoljeća kasnije, u suvremenoj adaptaciji koju smo sinoć imali prilike vidjeti na daskama zadarskog HNK, propituje ista, svevremenska pitanja muško ženskih odnosa, omjera snage i moći, ljubavi i mržnje. Radnja je smještena u pedesete godine prošlog stoljeća ne bi li podcrtala Mirandolinu kao preteču suvremenih feministica. Živahna i nepotkupljiva gostioničarka za koju se bore markiz od Forlipopolia i grof od Allaflorite, stranci odsjeli u njenoj krčmi, svoju dominaciju i ne pokušava sakriti i kao takva, osvježenje je među većinom tadašnjih žena te s lakoćom i ne htijući osvaja sva muška srca u vidokrugu. Stoga joj posebnim izazovom biva vitez od Ripafratte, strastveni mrzitelj žena. Postavlja si zadatak da će ga slomiti i pokoriti.

 

Ulogu samouvjerene i brbljave Mirandoline spretno je iznijela Marija Škaričić, odigravši prototip mediteranske snalažljive žene koja često mora biti gruba i britka jezika ne bi li izborila makar uvažavanje muške okoline, a u Mirandolininom slučaju uz to idu divljenje i obožavanje te „hinjena ljubav", kako ju sama naziva. Svjesna da je njihova ljubav lažna i temeljena na fascinaciji drukčijim, a ne istinskom razumijevanju nje kao osobe, izruguje se njihovim pokušajima zavođenja i prezire ih čak i primajući darove. Gesta primanja dara uvijek je popraćena određenom porugom i pukim slijeđenjem bontona i time gostioničarka grofu od Allaflorite (Zijad Gračić) daje do znanja da žena nije kupljena samim primanjem dara. Ne pada ni na plemićku titulu kojom se markiz od Forlipopolia razmeće, istodobno ne skrivajući svoju škrtost i neplemenitost, svoje groteksno nemanje manira i pohlepu. Sveden na osiromašenu titulu pokazuje ništa manje oskudnu osobnost i patetičnu sklonost dramatiziranju te nedostojanstvene pokušaje borbe sa suparnikom, grofom.

Alen Šalinović ulogu je u trenucima doveo do parodiziranja time podcrtavši tragikomiku snoba koji se hvali formom, a nema sadržaja. Zijad Gračić igra muškarca kojeg bi u današnje vrijeme mogli nazvati sponzorom. Suočen s pohlepnim ispraznim glumicama koje u gostionu dolaze glumeći plemkinje (markiz, simptomatično, ne prepoznaje njihovo lažno plemstvo jer je i njegovo, unatoč tituli, upravo od istog materijala) pokazuje svoju stereotipnu mušku slabost i sklonost da se s istima zabavi, ali da zadrži i Mirandolinu, svjestan njene vrijednosti.

Možda najupečatljivija glumačka izvedba večeri je gluma Ranka Zidarića u ulozi viteza od Ripafratte. Bez puno afektacije i preglumljavanja, Zidarić nonšalantno i precizno uspijeva predočiti karakternog, ali zabrazdjelog viteza. Vitez je bučni, pomalo karikirani šovinist, prezire žene i ne propušta priliku da to istakne. Za razliku od istinskog i dubinskog šovinizma kakav prezentiraju grof i markiz površno gledajući na Mirandolinu i pokušavajući je potkupiti, pridobiti na sve moguće načine, vitez prezentira svoj šovinizam otvoreno i time ga čini određenom pozom za koju je jasno da će je lukava gostioničarka slomiti. S hrpom komičnih dosjetki on nastoji umaći neizbježnom ishodu, sačuvati slobodu koju cijeni jednakim žarom kao i Mirandolina, ali njeno lukavo hinjenje istinoljubivosti postiže cilj. Mirandolina se pretvara i pred samom sobom da istinoljubivost hini te da je jedini cilj pokoriti viteza i dokazati žensku nadmoć. Njihovi jaki ženski i muški arhetipovi na koncu bivaju suočeni s nečim neočekivanim- ljubavlju.

Za razliku od originalne predstave, kraj je nesretan i Mirandolinina odluka jedna je od njenih rijetkih slabosti prezentiranih u komediji. Stoički izdržavši nalete dosadnih udvarača, Mirandolina iz inata i straha poklekne pred najdosadnijim, najkukavičkijim i najmanje svjesnim njenih vrlina, sobarom Fabrizijem. Njena nesreća gotovo da djeluje katarzično na dotad bezobrazne grofa i markiza te se oni s poštovanjem uklanjaju i odlaze, a pohlepni plemić joj čak vraća ukradenu zlatnu bočicu koju je dobila kao poklon od viteza. Ganuta nad poklonom, Mirandolina ostaje sama sa svojim izborom. Oboje su propustili svoju priliku da ljubav zaobiđe i tradiciju i borbu spolova. Ona se udaje za čovjeka kojeg je odabrao njen pokojni otac, a on odlazi sa zaključkom da se žena treba bojati.

Bogata scenografija mediteranskog štiha, izvrsna gluma koja i kad prelazi u parodiju određenih karaktera zadržava patos drame koja se nalazi ispod površinskog komičnog sloja, uloge bistre i nepokorljive gostioničarke te ponosnog i pokorenog viteza, najblistaviji su trenuci suvremene adaptacije ove životne predstave. Gostioničarka Mirandolina je predstava koju smo jednom u životu u nekim segmentima zasigurno odigrali, s puno suza i smijeha.