Počeo je kao reporter »Vjesnika« 1964. godine, neko je vrijeme bio dopisnik ove novine iz Zadra, a od 1968. radi u »Vjesnikovoj« vanjsko-političkoj rubrici, pišući o Latinskoj Americi

Deset je godina prošlo od smrti kazališnog kritičara Dalibora Foretića. Umro je 1. studenoga 2001. godine i sa sobom odnio duboku ljubav i poštovanje prema teatru. Jer takav pristup nestvarnoj scenskoj stvarnosti kakav je on njegovao, pokazalo se danas – nema istinskih sljedbenika, piše novilist.hr

Ne stoga što kod nas ne bi bilo kazališnih znalaca, erudita, inteletualaca s velikim slovom »I«, već zato što među takvima nema onakvih zaljubljenika u teatar kakav je bio Dalibor Foretić. On je rendgenski znao procijeniti predstavu, uživati i naivno se zabavljati kao da ne poznaje sve, ali baš sve tajne teatra, a istovremeno je svakoj kazališnoj predstavi znao i oprostiti slabo mjesto.

Osim što je pratio kazališna događanja i pisao o njima od studentskih dana, Foretić je bio počasni gost mnogih festivala kojima je, upravo svojom kritikom – dao dragocjen doprinos. Sterijino pozorje u Novom Sadu, sarajevski MESS, mariborska Borštnikova srečanja, beogradski BITEF, a od devedesetih i friulanski Mittelfest u Cividaleu – bili s neki od festivala s kojih je redovito pisao i donosio kazališnu atmosferu čitateljskoj populaciji. Jer, on je poznavao kazalište iznutra i volio sve tajne zakutke duše u kojima nastaje predstava. On je razumio redatelje, i njihove autorske pratitelje, ali u prvom je redu razumio, volio glumce i znao kada im treba oprostiti, zažmiriti pred nekim neuspjelim kazališnim pokušajem. Jednako kao što je znao nagraditi glumca točnom rečenicom pohvale, postaviti mu pravo pitanje na koje bi se svaki umjetnik potpuno otvorio. Zato je Dalibor Foretić – osim što je bio nadasve cijenjen kao kritičar – bio izvrstan novinar. Njegovi su intervjui bili zanimljivi i sveobuhvatni – prava galerija kazališnih likova.

A ljubav prema teatru išla je tako daleko da nijedno mjesto nije bilo toliko udaljeno da on do njega ne bi stigao, ako je bila predstava u pitanju. I nije pravio razliku između akademskih glumaca i amatera, ako se radilo o dobrom glumcu! Jednako kao što je putovao na amaterske predstave, nalazeći u svakoj poneku iskricu one naivne zaigranosti koja čini da nam se teatar zavuče pod kožu. Ipak, najčvršća veza je uspostavljena s Festivalom malih scena u Rijeci, kojem je uz Nenada Šegvića bio osnivač i pet godina neprikosnoveni selektor. Riječkoj će publici upravo Dalibor Foretić otkriti čari okruglih stolova, na kojima se do duboko u noć čekala njegova završna rečenica. Jer, kao što je pisao – koncizno i zanimljivo, s dubokim poznavanjem stvari – Dalibor je tako i govorio. I svaku je festivalsku večer obilježio svojim opservacijama, koje su ostale lebdjeti u svijesti gledatelja kao neki dodatak predstavi. Kao zasluženi bis!  

Dalibor je bio krupan čovjek, ali se dobro nosio sa svime što je pratilo tu osobinu. Nije nikada krio da mu je hrana važna, dapače, bio je poznat po svojim odlascima na tržnicu i znalačkom odabiru namirnica. Iz Zagreba, u kojem je živio tik do utrinske tržnice i poznavao svaku prodavačicu u dušu, često je dolazio u Rijeku – obavezno posjećujući riječku tržnicu. Osim potrage za svježim povrćem, dobrom ribom, za Dalibora je tržnica bila podjednako dijelom života koliko i velikim, šarenim teatrom. Na tržnici je do mile volje mogao osluškivati bilo naroda, a odatle je trebalo učiniti samo korak do političkog komentatora.

Dalibor Foretić objavio je za života tri knjige – sabrane kazališne kritike pod naslovom »Borba sa stvarima« (Zagreb, 1987), »Nova drama« (Rijeka/Novi Sad, 1988) i dubrovačke ljetne kronike pod naslovom »Hrid za slobodu« (Dubrovnik, 1998. i drugo, prošireno izdanje 2002). Pripremao je knjigu političkih kolumni, kojima se ponosio jednako kao i kazališnim kritikama. Umro je neostvarivši san o toj knjizi...

Iako su vremena na početku novog tisućljeća bila bremenita problemima političke, a posebno financijske prirode, danas vidimo da su to bile sretne godine u kojima je bilo želje da se dobre stvari zapamte. Nakon smrti Dalibora Foretića, u biblioteci »Veljko Vičević« koja je dobila ime po legendarnom, prerano preminulom glavnom uredniku »Novog lista«, objavljene su dvije knjige njegovih tekstova – »Iluzija nije opsjena«, kazališne kritike tiskane u »Novom listu« od 1992. do 2000. godine (Rijeka, 2002) i »Mrakovi grada svjetlosti«, političke kolumne objavljene u »Novom listu« od 1992. do 2001. godine (Rijeka, 2002).  

Znakovite su bile posljednje godine Daliborova stvaranja. Kazališne kritike je pisao dok je mogao putovati, a političke kolumne – do smrti. Njegove »Zagrebice« s bolešću su prešle u obujmom i naslovom kratku formu »Trn«, a posljednju je napisao 19. rujna 2001. godine, naslovivši ju »Bolest na određeno vrijeme«. Novinarstvo je bilo njegov život. Počeo je kao reporter »Vjesnika« 1964. godine, neko je vrijeme bio dopisnik ove novine iz Zadra, a od 1968. radi u »Vjesnikovoj« vanjsko-političkoj rubrici, pišući o Latinskoj Americi. U dva je navrata bio urednik kulturne rubrike u »Vjesniku«, a onda se potpuno posvetio kazališnoj kritici. Od 1982. godine bio je novinar tjednika »Danas«, sve do njegova gašenja 1992., kad prelazi u »Novi list«.

U to je vrijeme glavni urednik bio Veljko Vičević, koji je ponudio Daliboru Foretiću riječko utočište, prepoznavši istomišljeništvo: i Veljko i Dalibor nisu prihvaćali stav da »za Hrvatsku vrijedi i lagati«! Stoga je bilo sasvim irelevantno koju će formu Foretić odabrati za svoje pisanje u »Novom listu«. Imao je otvorene ruke i to ga ispunjavalo ponosom i radošću. Dolazio je u Rijeku kao doma, ali uvijek s torbom punom novina.

novilist.hr/eZd