Iz tiska je izišla najnovija knjiga Tomislava Marijana Bilosnića, poema ''Vukovar''. Iz svih medija opkoljeni smo salvom ''sjećanja" na vukovarsku tragediju, no na knjizi koja je umjetnički spomen Vukovara stoji da njezino tiskanje nije nitko pomogao. Objavljena je u izdanju Udruge 3000 godina Za dar.

Bilosnićeva poema «Vukovar» već je uvrštena u Antologiju hrvatski pjesnici o Vukovaru «Upamtite Vukovar», koju je uz 20.obljetnicu Domovinskog rata, nedavno objavila «Privlačica» iz Vinkovaca. Isto tako poema «Vukovar» u cijelosti je objavljena u najnovijem broju časopisa Društva hrvatskih književnika «Republika», i to kao posebni prilog posvećen stradanju Vukovara.

U poemi „Vukovar" autor nastavlja poetiku snažnog i optužujućega Krika, ali i duboko-tragičnu poetiku Križnoga puta. Njegovi stihovi ovdje doista sliče rafalima i pucnjevima što ruše sve pred sobom, brišu svaki trag čovječnosti. Vukovarska rana još je vruća, još iz nje kuja krv - krv izdaje nakon smaknuća. Ovo nije prigodničarska poema, ovo je doista Riječ koja optužuje da je Vukovar postao samo prigoda. Vukovar je na samom kraju 20. stoljeća doista posljednji vapaj civilizacije, stoga Bilosnić uspješno postavlja paralelu - Guernica - Varšavaski geto - Auschwitz - Vukovar.

Poema „Vukovar" Tomislava Marijana Bilosnića istinsko je svjedočanstvo povijesti i vremena koje nije znalo cijeniti žrtvu, iznijeti pouku iz pretrpljene patnje. U hrvatskoj književnosti ova poema zauzima mjesto podsjetnika na bol i strahote rata u onom smislu što u povijesti svjetske umjetnosti predstavlja Picassova „Guernica". Naprosto optužba - svijetu, licemjerju, bijelim rukavicama koje nemaju snage očistiti nevinu ljudsku krv. Pouka je jasna, ona odzvanja posljednjim stihovima Bilosnićeve poeme - „Krist je u Vukovaru", „naše je tijelo hostija / Aleluja / Aleluja", iz krvi se izdigla svjetlost.