Kritičarka The New York Timesa donosi priču o četiri desetljeća dugoj karijeri umjetnice koju uspoređuje s Marinom Abramović i naziva je njezinom čistom suprotnošću

'Upitate li hrvatsku umjetnicu Sanju Iveković o njezinom radu, ona će vrlo vjerojatno minimalizirati svoju ulogu u njemu', piše o kritičarka New York Timesa Carol Kino.

Skromnost Sanje Iveković, Kino potkrepljuje citatom izvučenim iz govora koji je održala pred posjetiteljima u njujorškoj MOMA-i kada je kazala: 'Umjetnost ne stvara genije, već uzajamna suradnja više ljudi. Ne bismo bogu trebali zahvaljivati za talent, već ljudima koji nas podržavaju.'

 

U sklopu izložbe 'Slatko nasilje' koja je u New Yorku otvorena sve do 26. ožujka, posjetitelji imaju prilike razgledati plodove više od četiri desetljeća duge karijere hrvatske umjetnice, počevši od prvih videa, performansa, kolaža sve do novijih projekata poput 'Ženske kuće'.

Kino smatra da je umjetnost Sanje Iveković, velikim djelom inspirirana političkim prilikama i novijom poviješću, privlačnija i bliža Europljanima.

'Na mnogo načina Iveković možemo opisati kao anti-Abramović', piše Kino, usporedivši je s Marinom Abramović čija je retrospektiva održana u MOMA-i 2010. izazvala veliki interes javnosti: 'Za razliku od ostalih umjetnika s prostora bivše Jugoslavije, njezina djela ne oslanjaju se na ličnost ili spektakl, već na sposobnost da stvarnu društvenu situaciju s lakoćom pretoči i dočara kroz djelo.' Iako su stasale u isto vrijeme, Marina Abramović je 1976. odselila na Zapad, dok je Iveković ostala živjeti u Jugoslaviji te svjedočila promjenama na tim prostorima, od iskustva rata, sve do osamostaljenja republika i društvenih promjena.

'Dok je glavna odrednica rada Marine Abramović istraživanje ekstremnih psiholoških i fizičkih stanja, Iveković - prva feministička umjetnica s prostora Jugoslavije - zaokupljena je seciranjem relacije osobnog i političkog', zaključuje Kino.

Kao seriju koja najbolje prezentira bit Ivekovićkina stvaralaštva, Kino izdvaja 'Žensku kuću'. Kroz slike modela u kombinaciji s pričama o nasilju nad ženama, Iveković je postigla dojam fragilnosti i krhkosti modela, smatra te postigla estetski dopadljiv društveni aktivizam, koji, kao i većina njezinih djela, nije namijenjen muzejima.

Dojam kritičarke The New York Timesa nebrojno mnogo puta potvrdila je i Iveković kazavši da je većinu svojih djela zamislila kao urbane intervencije, često zamišljene kao jumbo plakate.

Iako su za američku publiku nova, djela Sanje Iveković bez dileme će osvojiti i Njujorčane. Kako bi dočarala specifičnu umjetničku osobnost hrvatske umjetnice, Kino citira ravnatelja luksemburškog Mudama gdje se Ivekovićkina retrospektiva otvara u lipnju: 'Ona je umjetnica koja je čitavo vrijeme djelovala van komercijalnog sistema. Ne možete je usporediti s Jeffom Koonsom ili Marinom Abramović. Njezina djela ne možete samo promatrati, u njih ponirete.'