Bilosnića, kao polivalentnog umjetnika, književnika, slikara i umjetničkog fotografa, s vrlo neobičnom i bogatom biografijom, publici je predstavio voditelj tribine Ivan Babić

U prepunoj čitaonici Knjižnice Sesvete, u četvrtak 23. veljače 2012. godine, održano je predstavljanje poznatog hrvatskog književnika Tomislava Marijana Bilosnića i njegove nove knjige pjesama «Afrika». Kulturni četvrtak u Sesvetama pod naslovom Bliski susreti pjesničke vrste u cijelosti je bio posvećen obilježavanju 45. godišnjice umjetničkog djelovanja ovog umjetnika i izlaska njegove stote knjige.

Bilosnića, kao polivalentnog umjetnika, književnika, slikara i umjetničkog fotografa, s vrlo neobičnom i bogatom biografijom, publici je predstavio voditelj tribine Ivan Babić.

Konačno, što sve Bilosnić nije okušao u životu? Radio je kao građevinski radnik, strojarski tehničar, konobar, vozač, knjigovođa, administrativac, novinar, književnik, fotograf, slikar, vojnik, ali i kao direktor više firmi, alfa i omega u zadarskoj kulturi, pokretač niza novina i drugih aktivnosti u Zadru i Zadarskoj županiji, a sveprisutan je i na cijelom hrvatskom prostoru, u domovini i u inozemstvu.

Kazavši kako uz svoj umjetnički jubilej Bilosnić ove godine slavi i tiskanje svoje stote knjige, Ivan je Babić pokušao nabrojiti bar neka Bilosnićeva pjesnička, romaneskna, putopisna, esejistička, feljtonistička, publicistička i likovna izdanja, kao povjesnice i knjige za djecu.

Bilosnićev pjesnički opus jedan je od najraznolikijih poetskih opusa stvorenih u suvremenoj hrvatskoj književnosti u dvadesetak pjesničkih zbiraka. Svoju prvu zbirku poezije Bilosnić je objavio 1968. godine, sredinom 70-ih piše i objavljuje underground poeziju po uzoru na američku bitijevsku generaciju. Nadalje, Bilosnić piše i poeziju po uzoru na liriku afričkih primitivnih naroda, a 80-ih se okušava na skliskom terenu ljubavne poezije mediteransko-antičkoga duha te stvara jedan od najzanimljivih i najljepših ljubavnih pjesničkih opusa hrvatske lirike 20. stoljeća.

Među prvima u Hrvatskoj, odmah nakon Vladimira Devidea, a u krugu s Dubravkom Ivančanom i Tončom Petrasovim Marovićem piše haiku poeziju. Bilosnićeve su poeme, pak, zasebna priča, počevši od «pisma Majakovskom» u Čelu za metak, preko Vile Velebita i Štit(i) slovo hrvatsko koje su prožete «citiranjem» stare hrvatske književnosti, povijesti, europske mitologije (grčke, rimske, slavenske, judejsko-kršćanske) do domoljubne psalmodiče Ogrlice, i snažnog, ponovno «avangardnog» Krika 2001. godine. Pjesnička zbirka „Tigar" iz 2004. godine svojevrsna je kruna njegova pjesništva. Njome je otkrio nove metafizičke predjele lirskoga jezika, i otvorio puteve za novi povratak prirodi i iskonu u 21. stoljeću. Za svoje „Molitve" Bilosnić je dobio najprestižniju hrvatsku pjesničku nagradu - Nagradu Tin Ujević. Poezija Tomislava Marijana Bilosnića zanimljiva je i po tome što ovaj pjesnik nije nikada pripadao ni jednoj struji ili školi, nije konstantno objavljivao ni u jednom časopisu na način da bi ga se moglo svrstati pod bilo kakav zajednički nazivnik.

Govoreći o Bilosnićevoj zbirci «Afrika», Davor Šalat, poznati hrvatski kritičar mlađe generacije, između ostalog je kazao: «Uistinu postoji izvrnut svijet, duhovno, moralno i fizički nasuprotna zbiljnost. Isus u Evanđelju po Luki kaže da „ono što je ljudima uzvišeno, odvratnost je pred Bogom", da će, kako smo naučili, ali jedva uspijevamo vjerovati, „mnogi prvi biti posljednji, i posljednji prvi". „Sit gladnomu ne vjeruje", iskustvom ovjerovljeno i posve točno uči nas poslovica, a Antun Branko Šimić, kao u proročkome gledanju današnjeg vremena i nasuprotnih društvenih stvarnosti, kaže: „Čovječanstvo biva uže, neki ljudi širi: / skoro će po zemlji ići tek vampiri. / Zemlja biva pusta / nekoliko samo bića debljajući stenje." Tako su i Afrika, crnci i njihov način života svagda za zapadni kolonijalni materijalizam bili izvrnut svijet, srce tame kao nesvjesna zrcalna slika vlastite nečiste savjesti. Nije pretjerano reći da je i poezija danas u najvećoj mjeri izvrnut svijet u odnosu na konzumerizam.

Tomislav Marijan Bilosnić zna da je taj izvrnut pjesnički svijet jedino uporište koje će prokazati zlosilnost već davno unormaljena stvarnosnoga globalnog vampirizma, da se tek na crnačkoj i afričkoj pozadini vidi sva crnina bjelačke povijesti. Stoga asocijativna metaforička začudnost, šok neobičnosti, Kafkina sjekira za zamrznuto more u nama, zapravo egzorciraju spomenuti vampirizam, crnci svojim crnim suncem otvaraju prostor za još živ - makar i neispeglan - humanitet koji ni prejasna sunca, željezne i smrtonosne apstrakcije, bjelačkih ideologija nisu posve spržila („Kada crnac skuplja ugljen / on postaje crn / on postaje sunce / skriveno u zemlji // Kada crnac skuplja ugljen / on postaje / skrivena vatra / koju je otela zemlja").

Bilosnićeve pjesme u ciklusu Afrika stoga su jednostavna a sugestivna izričaja, nasuprotna brbljavom, a mrtvački banalnom medijskom svijetu. Njegove slike barataju temeljnim kozmološkim, društvenim i psihološkim oprekama, poezija se prisjeća svoga djetinjstva, kada je u nefunkcionaliziranom sinkretizmu još dodirivala kozmičku tajanstvenost i životnu izvornost, svaka stvar nanovo zadobiva svoju sadašnjost neukroćenu cerebralnim redukcijama. Sudbina toga, kako rekosmo, izvrnuta svijeta sudbina je, sugerira nam zapravo Bilosnić, nas samih. „Hoće li crnac / ostati živ / dok se brani / ratničkim štitom / kojim se Picasso koristi / kao inspiracijom", zlokobno nam je to, ali ujedno i jedino pravo pitanje koje onaj temeljni, duboki crnac, - upravo čovjek sam - u svakome od nas želi čuti od sve zlokobnijeg života, ali i od poezije, koja nikad nije prestala biti i seizmograf vremena.

Ukratko, Bilosnićevo pjesništvo stalo je - posebice u zadnjim knjigama, koje su i imale snažniju recepciju - postavljati prava poetička i ljudska pitanja pročišćenim i odmjerenim izrazom, arhetipskom, elementarnom slikovitošću i mudrosnim uvidima u naizgled međusobno izvrnute svjetove Boga i ljudske duše, toga dvoga što bi prema Svetome Augustinu bilo i jedino bitno. Pitanja koja su to preča u svjetlu uistinu zloslutnih i nažalost točnih pjesnikovih zapažanja: „Zemlja se raspukla / po sredini moždane kore / živi li svijet / odsječen od sjećanja."

I konačno, Šalat će kazati: ''Tomislavu Marijanu Bilosniću u zbirci pjesama Afrika uspjelo je u većoj mjeri nego i u jednoj dosadašnjoj njegovoj poetskoj knjizi stvoriti osebujnu pjesničku kozmologiju koja u svojoj posebnosti zahvaća i priziva mnoštva prethodnih ljudskih iskustava i kozmoloških sustava, ali u isto vrijeme neprestance generira značenjski višak koji se zapravo ne može posve uklopiti ni u kakav zatvoreniji sistem. Bilosnićeva tako knjiga istodobno djeluje na više spoznajnih i značenjskih razina, uistinu se semantički realizira u svakoj od njih, ali - baš u svojoj složenosti i isprepletenosti različitih konteksta - čuva svoju nesvodivost na bilo koju od tih razina pojedinačno i uzdiže vlastitu ničemu posve naličnu poetičku kuću."