Sinoć je u Svečanoj dvorani Sveučilišta održan posljednji koncert Zadarskog komornog orkestra u sezoni 2011./2012. Koncert s kojim se Zadarski komorni orkestar za ovu sezonu oprostio od svoje vjerne publike bio je posvećen baroknoj glazbi i djelima velikih baroknih majstora poput Georga Friedricha Händela, Johanna Sebastiana Bacha, Giuseppea Tartinija, Antonija Vivaldija i Zadranina Mihovila Stratika.

U ulozi maestra savršeno se uklopio Saša Britvić, predsjednik je i jedan od osnivača Hrvatskog baroknog ansambla (HRBA), najznačajnijeg domaćeg ansambla specijaliziranog za vjernu interpretaciju instrumentalne i vokalno-instrumentalne glazbe baroknog razdoblja i bliskih epoha i jedan od najistaknutijih hrvatskih dirigenata upravo na tom području. Neupitno je da je publika uživala u dirigentskoj ruci Saše Britvića koja je program koncerta Zadarskog komornog orkestra dovela do savršenstva.

Martin Draušnik i Ivan Novinc bili su solisti violinisti na sinoćnjem koncertu, a posebno su se izdvojili u izvedbi Koncerta za dvije violine u d - molu Johanna Sebastiana Bacha

Program s kojim se Zadarski komorni orkestar pozdravio od svoje vjerne publike bio je:

1) Georg Friedrich Händel (1685.-1759.) Concerto grosso u B-duru op. 6 br. 8.

Osmi concerto grosso op. 6 jedan je u nizu elegantnih i prozračnih istovrsnih djela u kojima Georg Friedrich Händel kaleidoskopski izvrće odnose među instrumentima gudačkog orkestra. U skladu s tradicijom stila, on eksploatira kontraste između male grupe instrumenata (concertino) i velike grupe (ripieno). U cijelom ciklusu, concertino čine dvije violine, violončelo i basso continuo dok ripieno čini veća grupa gudača. Ovo je jedini concerto grosso u cijelom šestom opusu kojeg je Händel napisao bez fuge. Započinje prozračnim Allemandeom, a slijedi mu karakterno suprotan Grave; Andante allegro pomalo je ubrzani i nervozni slijed nota nad pulsirajućom linijom continua. Adagio je stavak u kojem se nadasve ističe harmonijsko bogatstvo kao i naglasak na najmanjoj skupini instrumenata. Siciliana označena tempom Andante odiše pastoralnim raspoloženjem dok je Allegro strastven i žestok završetak.

2) Johan Sebastian Bach (1685.-1750.) Koncert za dvije violine u d-molu BWV 1043 uz Ivana Novinca i Martina Draušnika na violinama.

Bach je Koncert za dvije violine u d-molu skladao u Cöthenu između 1717. i 1723. U tom je razdoblju bio izuzetno koncentriran na skladanje za gudačke instrumente, a polazišna točka za to bio mu je Antonio Vivaldi. Stilsko bogatstvo Vivaldija kod genijalnog Bacha bila je samo početak inspiracije za putovanje u jedan sasvim novi, autentični svijet. Bachova luteranska estetika bila je sasvim drugačija od on Vivaldijeve, talijansko-katoličke. Iako je opera forma u kojoj se Bach nikada nije iskusio, njegova sposobnost za kreaciju lirskih, nježnih i toplih, melodijskih i harmonijskih situacija bila je nevjerojatna. Upravo taj dar krasi i Koncert za dvije violine u d-molu.

3) Josip Mihovil Stratik (1728.-nakon 1782.) Simfonija u D-duru.

Simfonija u D-duru stereotip je Stratikova simfonijskog stvaralaštva. Sve njegove simfonije imaju po tri stavka poredana po principu brzi-polagani-brzi. Ranoklasična obilježja uočljiva su prvenstveno u formalnom strukturiranju te koketiranju sa sonatnim oblikom, jednostavnim harmonijskim planom, transparentnom orkestracijom te glazbeno fino oblikovanim kontrastnim temama.

4) Giuseppe Tartini (1692.-1770.) Đavolji triler za violinu o gudače (obrada: Pavle Dešpalj) uz Martina Draušnika na violini.

Priča o nastanku Đavoljeg trilera jedna je od najpoznatijih i najzanimljivijih anegdota u povijesti glazbe. Kada se skladatelj tog djela, znameniti talijanski majstor i virtuoz Giuseppe Tartini, potajno vjenčao s jednom od svojih učenica i potom s njom sakrio u samostan, usnuo je neobičan san u kojem je susreo vraga i zamolio ga da svira violinu. Vrag ju je spremno uzeo i odsvirao sonatu koju je Tartini, gotovo u jednome dahu, zapisao čim se probudio.
Tartini je skladatelj koji je napisao na stotine trio sonata, sonata za violinu i koncerata za različite instrumente. Đavolji triler zapravo je sonata koja poput većine njegovih djela svoj uzor nalazi u Vivaldijevom stvaralaštvu. No, Tartini je nadograđuje, posebno na području unaprjeđenja violinističke tehnike kao i visoko individualizirane ekspresivnosti.

5) Antonio Vivaldi (1678.-1741.) Concerto grosso u d-molu op. 3 br. 11 RV 565.

Antonio Vivaldi bio je barokni majstor i uzor svim skladateljima čija su djela izvedena sinoćnjem koncertu. Njegovo stvaralaštvo u tehničkom, harmonijskom i estetskom smislu bilo je impuls koji se kod drugih skladatelja naknadno realizirao u sasvim različitim smjerovima. Vivaldi je bio majstor spajanja nespojivih krajnosti, a sve je to činio kako bi ih ponovno sintetizirao u najneobičnije homogeno tijelo. To je bio slučaj i s njegovim concertima grossima kojih je napisao preko 60. Čvrst pristup i jasan stav prema njima nadalje je poslužio kao podloga i primjer za razvoj concerta grossa, kako u baroku tako i u neobaroknim fazama različitih skladatelja 20. stoljeća.

Najavljujemo:
52. Glazbene večeri u Svetom Donatu, 5. - 13.srpnja 2012. godine