Kako smo dočekali predstavu Kako je New York dočekao Krista, u Zadru?

Pišući najavu za ovu predstavu amaterskog kazališta u Omišu koju je režirao Otokar Levaj dvojila sam da li moram posebno istaknuti da je Ivan Raos, autor teksta, autor i Prosjaka i sinova. Rekli su mi: „Napiši, napiši, kako bi ljudi inače znali", kaže Stanislava Nikolić Aras.

Pa da , kako bi ljudi inače znali tko je Ivan Raos? A kako bi ljudi uopće znali kakav je ovaj satirični tekst i kolika je jednostavnost i mudrost sadržana u njemu, a napisan je prije pedeset godina da nema
kazališnog entuzijazma omiških amatera i Otokara Levaja da ga pripreme, doputuju, izvedu? I tko se uopće laća hrvatskih klasika riječi danas u teatru?

U kazalište me oduvijek privlačila riječ i poruka, smatrala sam, a tako mislim i danas da su efekti, montaže, scenografije i ina čuda tehnike tek pomoć, tek raskoš dekorativne umjetnosti koja prati onu glavnu i najbitniju dimenziju, a to je ideja. Ovaj tekst ima to čudo. Ima cilj pokazati da razumijemo što se događa, i ima hrabrosti time se igrati. Nitko se nije morao blijedo pogledavati nakon predstave ne shvaćajući o čemu je tu zapravo bila riječ, sve je bilo jasno. To je jedna od najsubverzivnijih predstava koju je Teatro Verrdi u Zadru organizirao.

Danas često čujemo da nam je kazalište bezidejno. Tetarski cirkus i direktori tih cirkusa paradiraju u svjetlucavim trikoima i kao uvlače glavu u lavlje ralje, mi plješćemo i dokono zijevamo, blazirano se
pogledavajući jer znamo kako je sve to trik. A onda dođe jedna, ne mala, skupina amatera, njih 15, iz jednog malog Omiša, razvuče svoju scenografiju koja cijela stane u jedan stari kombi, i malo po malo razvije pred nama satiru kakva je vrijedna pažnje i u podržanijim okolnostima od onih koje su bile u Zadru u nedjelju u crkvi Sv. Dominika.

Dakle Ivan Raos je davno napisao odličan, britak, nedvosmislen, jasan kazališni komad kojim je na svoj način bobu rekao bob, a popu pop i neću vam prepričavati radnju jer nije ni mjesto ni vrijeme za to. Ono što je fascinantno i u obranu čega pišem ovaj tekst je kazališni entuzijazam i hrvatska književnost. Fascinirala me energija koja je okupila 15 ljudi na sceni i poštujem volju zaljubljenika u
kazalište da iz čiste igre i zadovoljstva oživljuju ovakve snažne tekstove koji su danas aktualniji nego ikada.

U Zadru, naravno premijerna publika koja se nagurava u kazalište neće doći na predstavu, već davno smo shvatili da postoji publika za kazalište i publika za predstave. Na početku predstave mislili smo da ćemo se zabaviti uz lagani humor , no lakoća i neusiljenost kojom je omiška trupa vodila priču uzbrdo do klizavih momenata kojima diraju u vrlo osjetljiva pitanja hrvatske stvarnosti iznenadila je i publiku. Vrijedna je spomena ova predstava, vrijedna je pažnje ljubav prema kazalištu, volja, energija, igra, satira, pokazivanje stvari onakvima kakve jesu, a to je ipak čini se još uvijek moguće u off produkciji nego s visokim budžetima.

Piše: Stanislava Nikolić Aras