Predstava Mani Gotovac ''Pričaj mi o Gorkome" gostovala je sinoć u zadarskom kazalištu. S obzirom da su se i scena i gledalište nalazili na pozornici bio je ograničen broj ulaznica, stoga su rijetki Zadrani mogli uživati u ovoj ljubavnoj priči iz vremena Jugoslavije.

Troje likova utjelovili su glumci Hana Hegedušić kao mlada Mani, Lela Margitić kao ostarjela Mani, te Robert Plemić kao Gorki. Predstava je svoju izvedbu imala i 11. listopada ove godine u Varaždinu.

Intriga duga trideset godina prepričana je u sat vremena prave glumačke umjetnosti. Poznata teatralnost Mani Gotovac ovdje je izašla na vidjelo. Ova fantastična priča nastala je upravo na temelju njezina dva autobiografska romana. Vrlo impresivno, pomislili bi. Iako je predstava, slobodno možemo reći, ''otvorena", konkretno za +15 godina, ne smijemo zanemariti njezinu jaku priču koja je sadržana u tim retcima ljubavi i razvrata.

U principu, na sceni igraju tri glumca. Mlada Mani, novinarka i Gorki, političko lice bivše Jugoslavije. Kao jedan od protagonista hrvatskog proljeća svojom karizmom i zadivljuje mladu novinarku koja tada započinje aferu s njim. Uz njih dvoje, pojavljuje se i stara Mani koja cijelu situaciju prepričava i publici tumači s objektivne strane.

Povijest ljubavne priče Mani i Gorkog duga je trideset godina, odnosno oni su trideset godina živjeli jedno za drugo. Zajedno su proveli samo tri godine. Bilo je razdoblja kada su bili odvojeni, a najduže je bilo ono vrijeme koje je Gorki proveo u zatvoru. U međuvremenu se Mani udala i započela nov život. Kasnije joj umire kćer iz novog braka i ona potpuno gubi razum.

Ono što je svakako zanimljivo i važno je kako nakon toliko godina razdvojenosti i prevrata, njihova ljubav ipak ostaje zakopana duboko u njihovim srcima.

S obzirom na predstave koje se prikazuju u HNK Zadar, ''Pričaj mi o Gorkome" donosi jednu novu notu.

Sama postava predstave, scena i gledalište je posebno, stoga priča kao takva dobiva na značaju sa svake strane. Publika je bliže glumcima, dakle bolja je komunikacija između glumaca i publike, a samim time je i poruka predstave lakše prenesena. Također, stvara se jedan poseban ugođaj prošlog vremena, koji je zaboravljen i ostavljen u ropotarnici povijesti.