Od 440 žena njih 52 odazvalo se pozivu i hrabrim je stihovima u ovu knjigu utkalo svoje ispovijesti

Žene zaslužuju posebno mjesto u stvaranju hrvatske države svojim sudjelovanjem u Domovinskom ratu. Osim što su bile aktivne u humanitarnom radu ili kao pripadnice saniteta, žene su se ravnopravno s muškarcima borile rame uz rame, s puškom u ruci. Gubile su muževe, sinove, braću i očeve ali njihova snaga je bila neiscrpna... Ovo je još jedna priča o njima.

Nakon svjedočanstava žena zadarskog zaleđa o njihovoj ulozi u domovinskom ratu, sinoć je u Kazalištu lutaka svečano predstavljena četvrta knjiga o svjedočanstvima žena. Ovaj put došao je na red na žene zadarskih otoka i priobalja. Žene su to koje Domovinski rat nije razdvojio, nego još više povezao; od 440 žena njih 52 odazvalo se pozivu i hrabrim je stihovima u ovu knjigu utkalo svoje ispovijesti u nadi da će one doprijeti do njihovih sugrađana, suboraca, ali ponajprije do mladih generacija koje će ih prenositi dalje, s koljena na koljeno... Knjigu su predstavili prof. Tihana Magaš i puk. HV Ivica Matešić-Jeremija.

Slušajući ispovijesti ovih hrabrih žena, u Kazalištu lutaka Zadar navirala su sjećanja na Domovinski rat. U publici je to sve izazvalo mnoštvo emocija pomiješanih s tugom, ponosom, te pokojom sretnom boli "jer sjećanja ovih divnih žena ukazale su na to koliko su one, svojim zajedničkim snagama i bez obzira na godine, spol, obrazovanje i svjetonazor, za vrijeme najtežih razaranja naše Hrvatske dale najbolje što su imale - dio svoje hrabrosti, ljubavi i dio sebe za druge!", napisala je u predgovoru knjige prof. Tihana Magaš.

Svaka je na svoj način prikazala svoju vlastitu traumu, ali ono što nas je fasciniralo su sjećanja detalja, imena, boja,okusa i mirisa pri opisivanju vlastitih ratnih zbivanja koja nikoga u publici nisu ostavila ravnodušnim. Svako malo zacaklila se suza u očima gledatelja; mnoge nisu tu stale, već su potekle niz obraze odavajući nam bol i suosjećanje s dirljivim riječima propraćenih žena...

"Iako svaka od njih ima različiti životni put, neke teže, neke lakše ratne, životne gubitke, u pričama govore o dobrom što su ljudi jedni za druge radili u vlastitoj borbi za opstanak", nastavila je Tihana Magaš.

„Prema podacima Krešimira Bušića objavljenima u Hrvatskom slovu, dolazi se do sljedećih statističkih podataka: 23 080 (5%) žena aktivno je sudjelovalo u obrani Hrvatske, 127 ih je poginulo, a 1113 ostale su trajnim invalidima. Ne smije se zaboraviti ni zatočene, mučene i silovane žene koje se u statistici od 5% niti ne spominju. Upravo zbog tih svih žena potrebno je pričati, pisati i prenositi sve ove priče. To je ono naslijeđe koje će ostati generacijama iza nas."

Uz dataciju borba, lokacija, imena, svjedočanstva ovih žena kazuju i o izbjegličkom životu, životu sa svakodnevnim problemima pod kišom granata, u knjizi se dotiču toliko zanemarene teme građanske hrabrosti i imena važnih za poznavanje vlastite povijesti ali i kraja odakle potječemo, način na koji su funkcionirali vrtići, bolnice, praonice rublja za bolnicu... Ono što zabrinjava je što u gotovo svakoj pjesmi, ispovijesti ili rečenici nailazimo na ista pitanja - zbog čega, kako dalje, je li vrijedilo...? „Na čitateljima ove potresne ali vrlo hrabre i nadahnjujuće knjige je da ove žene majke, očeve, djecu (sada već odrasle ljude) učine ponosom Hrvatske!", poruka je prof. Tihane Magaš.

Ivana Haberle: „Napokon je zaokružena priča iz očiju žena, iz njihovih svjedočanstva Domovinskog rata"

„Ova knjiga je zapravo nastavak ideje koju smo mi ostvarili prije dvije godine. Zapisali smo 40 svjedočanstva žena Zadra i zadarskog zaleđa gdje smo obuhvatili većinu sela u kojima su se dogodila ratna zbivanja i stradanja, kako civila tako i hrvatskih branitelja. Potaknuti tom idejom preselili smo se na naše otoke i priobalje k našim bodulicama s obzirom da nigdje nema zapisa o tome koliki je zapravo bio njihov doprinos u domovinskom ratu", rekla nam je u razgovoru Ivana Haberle, predsjednica Udruge žene u Domovinskom ratu Zadar, jedna od urednica ove knjige.

Taj je doprinos zbilja velik. Te su žene prale krvave plahte zadarske bolnice svih hrvatskih ranjenika i medicinskog osoblja, one su to u moru ispirale, u loncima iskuhavale, obzirom da nije bilo struje stare su preše vraćale u uporabu, peglale su te plahte i noću brodicama, u potpunom mraku da ih se ne bi uočilo, vraćale u zadarsku bolnicu. Mnogi ne znaju niti podatak da je Psihijatrijska bolnica na Ugljanu u jednom trenutku postala i rodilište, a smjestilo se tamo i mnogo drugih odjela u kojima su se zbrinjavali ranjenici. Žene su imale jednu veliku ulogu u podršci otočkog bataljuna, osim opremanja i u logistici, neke su i same pristale biti rame uz rame hrvatskim braniteljima, na raznoraznim bojištima... "Što se Zadarske županije tiče, možemo reći da je napokon zaokružena priča iz očiju žena, iz njihovih svjedočanstva Domovinskog rata."

Najveća na poruka koju žele odaslati ovom knjigu, kaže Haberle, je poruka mladima - da ne zaborave što se dogodilo, da imaju odakle pročitati kako su to doživljavale i proživljavale njihove sestre, majke i bake, kako se moglo i moralo živjeti bez struje, mobitela, interneta,... „A opet, sve je to napisano s puno ljubavi prema svome Domu, hrvatskim braniteljima, gradu i mjestu. Mladi su dobili jednu građu iz koje mogu iščitati sve ono kako je bilo, i to ne prije 500 godina, već prije samo 22 godine."

Žalosna je činjenica da je Udruzi žena iz Domovinskog rata Zadar samo knjižara Verbum pristala uzeti knjigu, sve druge su ih odbile. „Mi svejedno svima ponudimo, pa čak i darujemo knjige, i kad nas odbiju", kaže Haberle, te navodi kako se kao razlozi odbijanja navodi da to nije prioritet! Dakle, nakladničke kuće smatraju da Domovinski rat nije od interesa razvoj kulture RH i da ih to ne zanima. Razni su odgovori, ali nezainteresiranost je osnovni razlog, zaključuje Ivana Haberle.