Špraljina nas priča tako poziva na duhovno putovanje i otkrivanje naroda čije su poruke ostale iskrene, čiste i plemenite...

U srijedu, 27. veljače, u građanskom i kulturnom centru Acme, održano je otvorenje izložbe 'Prvi narodi' renomiranog fotografa i zadarskog umjetnika svjetske reputacije Jose Špralje.

Neprekinuto vrelo Špraljine inspiracije, iskrena ljubav prema zavičaju i otocima, utkana u gustu mrežu cjelovitog stvaralačkog nemira, gotovo mistično povezuje bremeniti svijet stare Dalmacije s otočkim narodima Velikih jezera, dviju zaboravljenih kultura koje se opiru izumiranju.

Pow-wow je posebno događanje uz pjesmu, ples i druženje, ono slavi život i nastavlja tradiciju starosjedilačkih plemena američkog kontinenta, dokazujući da su unatoč stoljećima nepravde, putu na kojem im je oduzimana sloboda, zabranjivan materinji jezik, kultura i vjera, sposobni opstati kao narod.

Riječ pow wow dolazi iz jezika Narragansett i znači duhovni vođa. Pow wow na otoku Manitoulin (Ontario, Kanada) jedna je od najstarijih i najvećih takvih manifestacija. Dug 176 km, ovaj je otok izvorno mjesto i sveti dom naroda Ojibwe, Odawa i Potawatomi, zajedničkog naziva Anishinaabe (prvi-narodi).

Legenda kaže kako je otok Manitoulin nastao posljednji, dok je Veliki duh tražio mjesto mira i ljepote kojeg će smatrati domom, u kojem će se prepustiti odmoru nakon što je stvorio sav ostali svijet. Uzeo je najčišću vodu za jezera, najbolje ljekovite biljke i raznoliku faunu, stvorivši tako otok Manitoulin - Great Spirit Island, Otok Velikog duha.

Zadar snova priredio je pravo malo iznenađenje za sve posjetitelje jučerašnjeg otvorenja izložbe. Ispred prostorija udruge dočekala nas je velika replika indijanskog šatora, a u samom "izložbenom prostoru" još mnogo indijanskog ugođaja. Uz same slike Jose Špralje, tu su bile i projekcije fotografija i snimke "prvih naroda", njihovog načina života, religije, prehrane, odgoja djece, druženja,...

Ovaj je ciklus fotografija izlagan u sklopu samostalne izložbe autora u Kulturnom centru Glendon koledža u Torontu 1992. godine, potom u zadarskoj Gradskoj loži 2000. godine. Preko 20 godina od njihovog nastanka, serija svevremenskih zapisa majstora Špralje, ispisanih u njemu svojstvenoj lirici i osjećaju za scensku događajnost, imaju za nas posebno značenje

Joso Špralja u kratko nam je ispričao da mu je boravak u rezervatu Wikwenikong u najljepšem sjećanju. "Sve najlipše uspomene su mi ostale", kaže on. "Imao sam dosta prijatelja Indijanaca, jako su fini ljudi, dobri, darežljivi, skromni,... sve skupa krasan narod i neopisivo mi je žao što su ih stavili u rezervate."

Pow Wow festival velika je fešta koju tamošnji Indijanci svake godine održavaju i tako održavaju svoju kulturu i način življenja - živima, ne prepuštajući ih zaboravu, objašnjava Špralja. "To traje po nekoliko dana; plešu, pjevaju, vesele se, sviraju,... Dok sam bio tamo, primili su me kao svoga, postao sam dio njihove "obitelji". Nevjerojatno su otvoreni i jednostavni, bez predrasuda... "

Kako je došlo do ideje i realizacije postavljanja ove izložbe?

"Mi već drugi mjesec za redom radimo, kroz Ekologiju u sridu, taj filmski program koji aktualizira trenutne pokrete prvih naroda u Kanadi koji polako postaju dio globalnog konteksta. Naši su izlozi također već neko vrijeme obloženi najavama projekcija filmova, i kćerka Josa Špralje, gđa Elena Špralja - Saldini , inače prijateljica kluba već duži niz godina, uočila je i prepoznala ono što pokušavamo poručiti. Spomenula nam je da ima slike baš iz jednog kanadskog rezervata na otoku Manitoulin i tog Pow Wow festivala. I tako je, potaknut njenom sugestijom, naš ciklus filmova o prvim narodima dobio svoj vrhunac, jednu svoju umjetničku notu i zaista smo počašćeni što je obitelj Špralja s nama. Ovo nije tipičan galerijski prostor, ali smo mu zato odlučili dodatno dati malo atmosfere", kazala nam je ispred centra Acme, Samanta Stepčić.

U vremenu kada suvremena kultura uništava preostala područja divljine, crpeći tek jednokratne profite za multinacionalne korporacije, ostavljajući pritom zagađenja i trajnu pustoš za sva živa bića, novodobni pokreti Prvih naroda obnavljaju duh i identitet svojih predaka, prenoseći poruku koja je ista već 500 godina.

Poruka je jednostavna:

Majka nije na prodaju. Ona nema cijenu. Mi ju ne posjedujemo. Ona nije dio nas, mi smo dio nje. Vrijeme je za prijelaz u novu eru, bez pohlepe.

Špraljina nas priča tako poziva na duhovno putovanje i otkrivanje naroda čije su poruke, odolijevajući tami suvremene povijesti, ostale iskrene, čiste, plemenite i vitalne poruke čovječanstvu. Na nama je da ih otkrijemo.... Izložba će biti otvorena još neko vrijeme... posjetite ju, otputujte, upoznajte!