U riječkom Malom salonu u petak, 10. svibnja, otvara se izložba 'Minuta šutnje', multimedijskih umjetnika Nadije Mustapić i Tonija Meštrovića koja tematizira brodogradilišta 3. maj i Brodosplit i radnike zaposlene u tim pogonima

Koautorski projekt dvoje umjetnika iz Rijeke i Splita, Nadije Mustapić i Tonija Meštrovića sniman je unutar brodogradilišta 3. maj i Brodosplit tijekom 2012. i 2013., a audio i videomaterijali s lokacija splitskog i riječkog brodogradilišta montirani su u višekanalnu instalaciju koja zauzima čitav galerijski prostor.

Video i zvučna instalacija sastoji se od pet cjelina koje se međusobno nadovezuju i podržavaju, a pristup mladih umjetnika nije klasičan dokumentarni pristup.

Njihov osnovni cilj nije zabilježiti psihološku ili socijalnu dramu koja se događa radnicima zaposlenima u tim brodogradilištima ili ispričati priču o etapama izrade broda ili pak portretiranjem izdvojiti pojedine radnike iz radnog pogona. Njihova je namjera videosekvencama uhvatiti dio atmosfere i estetiku radnog prostora te kroz ritmičke izmjene kadrova, subjektivnih i objektivnih rakursa, uvesti gledatelja dublje u proces rada, odnosno, u prostore tišine i zvuka.

U fokusu Nadije Mustapić i Tonija Meštovića su vrijednosti specifičnih radnih procesa u brodogradilištu, znanja i vještina koje rad čine radom, a čovjeka čovjekom.

U tom smislu 'Minuta šutnje' propituje kako se individualne radne vrijednosti prevode u lokalnu tradiciju i produkciju koja je u direktnom odnosu s nacionalnim ili globalnim ekonomijama.

Iza aktualne ekonomsko-političke teme zatvaranja brodogradilišta i kraja tradicije brodogradnje u Hrvatskoj, stoji društveno marginaliziran, intenzivan rad kojem su izloženi radnici u toku proizvodnje.

Stoga su u prvom planu ljudi, njihovo kretanje, oblikovanje prostora, njihove radnje i geste, specifične vještine, individualni napor i radni procesi, koji predstavljaju čitavu jednu tradiciju, a ostaju previđeni u kontekstu šire javne polemike o sudbini brodogradnje u Hrvatskoj. Ta sudbina sugerirana je samim naslovom izložbe.

Instalacija je promišljeno postavljena u prostoru Malog salona i već u ulaznom dijelu nastoji komunicirati s posjetiteljima izložbe. Naime, u ulaznom dijelu postavljene su, jedna nasuprot druge, dvije videoprojekcije. Na jednoj se izmjenjuju videoportreti radnika u krupnom planu, a svaki radnik, u tišini jedne minute, gleda u punom profilu ispred sebe te u videoprojekciju koja se nalazi njemu nasuprot. Nasuprotna videoprojekcija sadrži usporeni snimak porinuća broda, koji, s obzirom na aktualno stanje hrvatske brodogradnje, poprima sasvim drukčije značenje.

Pojedine projekcije unutar izložbe posvećene su etapama i pojedinostima procesa rada kao što su varenje, tokarenje, brušenje, rezanje, bušenje, kovanje, prenošenje, spajanje i montiranje fragmenata itd. Uz radne procese koje naglašavaju uloženu ljusku energiju i fizičke procese transformacije materijala, suočavamo se i sa snimkama izlaska radnika iz brodogradilišta nakon završetka radnog dana, koji su ujedno i nagovještaji onog posljednjeg.

Suprotstavljajući prikaze radnih procesa s prizorima izlazaka, autori naglašavaju nestabilnost identiteta i lokalne zanatske tradicije, a samim time i egzistencijalnu i ekonomsku neizvjesnost, posttranzicijsku nelagodu i odraz situacije koja zadire šire od lokalne problematike.

U kadrovima svakodnevnih radnih rutina iskazuje se identitet svakog radnika, čak i kada u kadrovima nema prikaza lica, njihove geste i kretnje sadržavaju određeni autoritet. Suprotno tim snimkama, u izlascima iz tvornica jasno vidimo lica i ekspresije istih radnika, no njihova svakodnevna odjeća i uobičajene kretnje prolaznika stapaju ih u anonimnu masu. Izlazak radnika ujedno je i referenca na prvi filmski zapis napuštanja tvornica braće Lumière ili pak njegov citat u filmu Haruna Farockija.

Audiozapisi zvukova snimljenih na lokacijama brodogradilišta komponirani su u muzikalan 7.1 surround soundscape koji prati sve videosekvence. U pozadini soundscapea je jedva čujan zvuk otkucavanja sekundi koji se razaznaje u periodima zatišja ostalih zvukova radnih procesa. Odbrojavanje 'minute šutnje' čuje se svaki put kada se kroz tri sinkronizirane projekcije pojavljuju kadrovi izlaska radnika iz tvornica.

Intermedijska i video umjetnica Nadija Musapić (1976.) u svojim radovima najčešće se fokusira na istraživanje odnosa između prostornog konteksta i izvođačkog tijela pri čemu audio-vizualnim istraživanjem prostora preoblikuje stvaran prostor u poetičan krajolik unutarnje imaginacije. Minuta šutnje prvi je koautorski rad koji potpisuje s Tonijem Meštovićem (1973.), afirmiranim audiovizualnim umjetnikom i dobitnikom druge nagrade na ovogodišnjoj izložbi T-HTnagrada@msu.hr. Meštrović najčešće djeluje u formi audio i video instalacije i tematski se bavi kulturnim nasljeđem, identitetom te tranzicijskim promjenama na prostoru Dalmacije.

'Minuta šutnje' odvija se u sklopu projekta 'Spajalica' riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u kojem će se, u idućih mjesec dana, na više lokacija u središtu Rijeke predstaviti dvadesetak privremenih umjetničkih projekata i intervencija u javnom prostoru. Manifestacija je službeno započela 7. svibnja, izložbom 'Međuprostori' Aleksandra Garbina i Gorana Petercola u Velikoj Sali riječkog MMSU-a.

Izložba 'Minuta šutnje' otvorena je do 26. svibnja.