U utorak, 02. srpnja na programu 19. Zadarskog kazališnog ljeta je komedija HNK Zadar, "Kokoš" autora Nikolaja Koljade i u režiji Dražena Ferenčine. Ovo je ujedno šesta izvedba predstave. Početak predstave je u 21: 30 sati u HNK Zadar.

redatelj: Dražen Ferenčina

asistent redatelja: Vinko Radovčić

scenografija:  Darko Petković

kostimografija: Marija Šarić Ban

odabir glazbe: Nebojša Lakić

oblikovatelj svjetla: Ivo Nižić

 

ALLA  Jasna Ančić

DIJANA Tamara Šoletić

NONNA Žana Bumber

FJODOR  Ivica Jončić

VASJA  Mirko Šatalić

STANARI   Vinko Radovčič, Mimi Zadarski, Antonela Grubić, Nadine Mičić

inspicijent: Mišo Kamber

fotograf predstave: Željko Karavida

Premijera: 18. veljače 2013. u 20h, HNK Zadar

Suvremeni ruski dramatičar Nikolaj Koljada u ovom ovom djelu bez kompromisa raščlanjuje tranzicijsko društvo i sve implikacije prijelaza iz jednog sustava mišljenja u drugi. Pritom je duboko zabrinut za pojedinca, njegovu sudbinu i dušu, na način svojstven istinskoj ruskoj literaturi. Izvođen na pozornicama diljem Europe, dokazujući univerzalnost problematike, Koljada je pisac čija djela svojom provokativnošću i iskrenim humanizmom zavrjeđuju našu pozornost.

Komad „Kokoš" događa se u nekom provincijskom mjestu, gdje grupa dramskih umjetnika , bolno čeznući za ljubavlju, živi svoju svakodnevnicu. Ovaj izuzetno zanimljiv tekst, koji je podjednako i smiješan i tužan, opisuje intimu života glumaca i glumica, život "iza kulisa" i postavlja pitanje: gdje je i da li se uopće može povući jasna distinkcija između teatra i života.

Danas kada je upravo naš svakodnevni život postao najprodavaniji medijski materijal, ova predstava, na jedan ironično-komičan način govori o životu ljudi kojima kazališna umjetnost predstavlja osnovni uvjet egzistencije.

NIKOLAJ VLADIMIROVIČ KOLJADA (Kaljadà) rodio se 4. prosinca 1957. u selu Presnogorkovka, u Kus-tanajskoj oblasti (na krajnjem sjeveru današnjega Kazahstana). Godine 1977. završio je Sverdlovsku kazališnu školu, a 1989. Knji¬ževni institut "A. M. Gorki". Prvo kazališno djelo "Igrajmo se zaloga" napisao je 1986., a nakon toga ukupno više od 90 komada, od kojih je barem polovica prikazano u ruskim i inozemnim kazalištima. Nakon završene kazališne škole radio je kao glumac te počeo i sam pisati za kazalište, konačno, i režirati, ostajući ipak prije i iznad svega plodan kazališni pisac.

Godine 1994. U Ekaterinburgu (donedavnom Sverdlovsku), upriličen je jedinstveni festival - "KOLJADA PLAYS", na kojemu je sudjelovalo 18 ruskih i inozemnih kazališta! Za tu je prigodu izdavač Banka in-formacija iz područja kulture, u suradnji s Ministarstvom kulture Sverdlovske oblasti, objavilo knjigu Nikolaja Koljade Komadi za voljeno kazalište.

Prema komadu Kokoš snimljen je i igrani film 1991.

Brojni drugi Koljadini komadi prikazivani su u Engleskoj, Njemačkoj, Sjedinjenim Američkim Državama, Italiji, Francuskoj, Finskoj, Kanadi, Australiji, Turskoj, Letoniji, Litvi...

Nikolaj Vladimirovič Koljada živi i radi u Ekaterinburgu (gradu s istočne strane Urala, od približno milijun stanovnika) kao jedan od najpoznatijih kazališnih pisaca suvremene svjetske dramaturgije, posebno cijenjen po samosvojnom scenskom izrazu, prepunom jezičnih višeslojnosti utkanih u govor njegovih junaka.
Od 2002. u Ekatarinburgu postoji i Koljada kazalište (Коляда-Театре).

Genijalni doktor Čehov je davno ustanovio da  ljudski život najčešće nije ispunjen samo dramatičnim momentima, velikim idejama, strasnim ljubavima, tragikom, patnjama  i svim ostalim potencijalnim dramskim materijalom. Znao je da većinu svog  života ljudi provode banalno, bezidejno se vuku i često lupetaju, ne pretjerano, pametne rečenice. 

Tu dijagnozu kao da je na umu imao i Nikolaj Koljada kada je pisao „Kokoš". Četvero glumaca i jedan redatelj negdje u provinciji (Čehovu tako omiljenoj), međusobno isprepleteni u ljubavnoj zavrzlami, svoje živote pretvaraju u jeftine igrokaze,  nalik vodviljima koje često igraju na sceni  svog malog kazališta. Sve im se pomiješalo. Ne znaju da li su rečenice koje izgovaraju njihove ili samo ponavljaju tekst iz nekih bivših uloga.

Emotivna stanja u kojima se nalaze možda su njihova, a možda su rezultat uvježbanog unutarnjeg glumačkog procesa. U momentu kad bi trebalo doći do raspleta u toj životno-scenskoj predstavi, nesposobni riješiti ga, postaju svjesni  svoje nemoći i ispraznosti. Posljednja  opcija i jedini preostali izlaz možda je samoubojstvo. Kod Čehova bi to bilo moguće,  ali kod Koljade  ne.  Utapljanje nije dozvoljeno; može se samo malo „poplivati", a kad bi se trebalo objesiti, konopac u presudnom trenutku - puca. Prisiljeni su vratiti se  u  sivilo i monotoniju svoje svakodnevnice.  Nema čuda niti novog i boljeg života i na kraju sretni, jer im se, zapravo, ništa nije dogodilo, opet moraju prihvatiti  banalnost kao jedinu konstantu svojih života.

Bezbudućnost se nastavlja, no ostaje im kazalište, mjesto utjehe u kojem mogu, bar na trenutak izaći iz ovog svijeta i ući u neki drugi, ljepši...gdje su  čuda uvijek moguća. A to i nije baš tako malo.

Dražen Ferenčina