Na desetom međunarodnom festivalu komedije Mostarska liska 2012. predstava Terapija Teatra Rugantino dobila je tri nagrade - Velika liska Gordani Gadžić za glumicu Festivala, mala liska za glumicu večeri i Velika liska Jordanu Cvetanoviću za tekst.

Ovu predstavu zadarska je publika imala priliku pogledati sinoć u dvorištu Providurove palače, u sklopu 19. Zadarskog kazališnog ljeta.

 

Nastala na osnovu britkog teksta mladog dramskog pisca Jordana Cvetanovića, predstava ''Terapija" redateljice Maje Šimić na neuobičajen crnohumoran način razotkriva jedan svijet ljudi pored kojih prolazite svakog dana, a i ne znate što se krije iza njihovih lica, pogleda, odjeće.

Luka Dragić, Gordana Gadžić i Siniša Popović izbacuju sve svoje euforije i frustracije, a sve što svaki od njih zaista želi jest - biti sretan.

Tekst potpisuje Jordan Cvetanović i u njemu se propituje niz pitanja.

Kako prihvatiti različitosti? Kako postići obiteljsku harmoniju? Kako živjeti u vlastitoj koži i ne pokleknuti pod stresnim načinom života prepunog izazova, podmetanja, socijalne nesigurnosti? Kako se suočiti sa demonima rata?

Ima li izlaza, pitaju se naši junaci opterećeni životom i sve je to u redu, i više nego u redu, jer sve smo mi to već negdje čuli, ako ne i sami proživjeli.

Predstava ipak ostavlja dojam mlakosti; nedovoljno iznesenih emocija, gotovo da se približava prizorima koje možemo gledati na tv ekranima u serijalima domaće produkcije.

Najjača karika predstave bila bi Gordana Gadžić, iako je i ona u nekoliko navrata pokleknula u karikaturalnosti. Predstavi jednostavno nedostaje šuga, kako bi se kod nas reklo.

Ono što upijaju zidovi u tarapeutskim ordinacijama nudi se se kao na pladnju publici koja svakom minutom sve više ima osjećaj da psihijatra zapravo i nema, već su upravo oni psihijatar likovima koji na sceni govore o svakodnevnim brigama, prisjećaju se djetinjstva, pitaju se što bi bilo kad bi bilo, preispituju vlastite odluke i smisao života.

Oni su zarobljeni u postojanju, oni su nezadovoljni, nikakva terapija njima ne pomaže. Spomenimo još i to kako završnicu predstave uokviruje sugestija da je happyend ipak moguć, što je realizirano kroz nekakav slow motion pod prigušenim svjetlom, pri kojem se stvara dojam da naši junaci ipak rješavaju određene sukobe, grle se, plešu, smijuckaju i sliježu ramenima, prihvaćaju situaciju i odlaze u još jedan dan u svom napaćenom svemiru.