Nova predstava Bankrot – Start paket + bonus: Luminisesencije Teatra Verrdi izvedena je sinoć u prostoru dvorane bivšeg kazališta lutaka u Jazinama u Zadru.

Ne slučajno, se sve češće nakon predstava zadarskih izvaninstitucionalnih kazališnih skupina može čuti da je upravo zgrada starog kazališta lutaka odličan prostor za takve predstave.

Riječ je o ruševnoj zgradi s vrlo upečatljivom malom i mračnom scenom, škripavim podom i fasadom koja se uz rubove guli podsjećajući tako na postapokaliptični ambijent, a upravo sinoćnja predstava u izvedbi Jure Arasa, Paole Slavice i Jelene Karoglan pokazuje ono što je do apokalipse dovelo.

Predstava nosi tešku i preciznu viziju ekonomske situacije, filozofski konceptualnu i nepretencioznu montažu priče na tri plana koja otvara viđenje današnjeg društva i pojedinca unutar njega sa svojom potrebom za slobodom, za identitetom i za ljudskim odnosima.

Međutim svaki napor da se teret što smo ga od društva preuzeli dovede u ravnotežu i rasporedi na linije dostojnog života nemoguć je i traljav napor.

Scena je postavljena crtovljem, mrežom, prozirnim paravanom prostorom manipulacije ili izgradnje likovi su pojedinac prikazan u nekoliko identiteta i veliki Vjerovnik koji se nameće manifestnim monologom kao autoritet jasne poruke Ja sam taj koji ti je dao, meni si dužan ja ću te spasiti.

Svaka mogućnost oporavka od jedne loše odluke apsurdan je čin, a ono što je nekada moderno kazalište prikazivalo šutnjom i nemogućnošću komunikacije, rušenjem strukture sada je bodljikava žica, mučna ispovijest do boli iscrpljenog dužnika.

Hrđava bodljikava žica kojom se dužnik ogoljuje izuzetno je brutalan prikaz stanja lika i jedan od najneugodnijih rekvizita koji kazališne daske mogu podnijeti.

Upečatljiv je i popis literature koju je Jure Aras iskoristio za dramaturgiju: Maurizio Lazzarato "Proizvodnja zaduženog čovjeka", Boris Postnikov "Nekoliko poruka naših sponzora", Slavoj Žižek "Dug", Damir Avdić "Tiket za revoluciju", iskazi dužnika iz "Crne knjige" Udruge Franak, a priču savršeno zatvara odjavna skladba, zvuci anti-himne "Human Reich" Damira Avdića.

Kazališni znak ovdje je iskorišten svjesno i jasno, predstava je minimalizirana u dekoru, sve se svodi na šljunak koji glumci uporno žele postaviti u crtovlje smisla, da stoji u zraku da postane red, organizirana materijalizirana stvarnost, ali svaki napor je osujećen naprosto prirodom same stvari, prirodom odnosa na tržištu.

Ono što ovu izvedbu postavlja iznad obične dramske predstave to je sloboda autora koncepta, a to je Juraj Aras da kombinira sekvence ostalih glumaca pa je tako posebno dojmljiv odnos glavnog lika i djevojke koja puzeći čisti pod pod nogama publike za trajanje čitave predstave, njihov je odnos nijem i jak i na kraju se svi likovi sastaju iza rešetke da zajedno pokušaju uspostaviti neki kakav takav sistem u svijetu koji se osipa poput šljunka.

U ovom konceptu šljunak je taj koji je materijalno dobro, šljunak je tvrdi kameni gradivni materijal, šljunak donesen iz kamenoloma, kamen najprije smrvljen da bi onda poslužio kao dio nove cjeline.

"Kotačić si u sustavu", kaže veliki Vjerovnik a zaduženi pojedinac kaže: "Sjećam se da ti dugujem i ponašam se tako kao da sam u mogućnosti da ti vraćam".

Ali ta mogućnost ne postoji i to je ono što ova predstava vrlo jasno prikazuje, i ono što i svi mi u publici vrlo dobro znamo, ali konstantno izbjegavamo to priznati.