U uvodu brošure Antun Zorislav Petrović Zadarski statut, po jasnim odredbama kojima se bori protiv korupcije, prepoznaje kao dokument koji može primjer i mnogim modernim zakonima.

Zanimljiva je i antikorupcijska odredba Zadarskog statuta po kojoj se notar, odnosno javni bilježnik, usudio za svoju uslugu, primjerice sastavljanje oporuke, uzeti više od naknade propisane Statutom, pa bi prema toj odredbi morao vratiti dvostruko od onoga što je uzeo.

Dok nebrojene milijunske i one manje afere pokazuje da je korupcija u Hrvatskoj danas poprimila zastrašujuće razmjere, nedavno je u povodu 725. obljetnice Vinodolskog zakonika izdana brošura koja pokazuje kako su se Hrvati i u davnoj prošlosti borili protiv ove opasne pojave, piše Narodni list

Ne samo da su već u srednjem vijeku prepoznali korupciju i opasnosti njezina nagrizanja društvenih temelja, već su donijeli i brojne propise, koji uz određene prilagodbe modernom dobu i danas mogu poslužiti kao primjer kako trebaju izgledati antikorupcijske regule.

U tom dijelu ističu se brojni dokumenti srednjovjekovnih gradova, poput primjerice Zadarskog statuta iz 1305. godine, statuta drugih gradova ili Vinodolskog zakonika.

Korupcija u srednjem vijeku

Povodom 725. obljetnice Vinodolskog zakonika Udruga Kultura i etika predstavila je krajem prošle godine brošuru pod nazivom "725 godina Vinodolskog zakonika - 725 godina suzbijanja korupcije u Hrvatskoj", kojoj je urednik poznati borac protiv korupcije i nekadašnji predsjednik Transparency Internationala Hrvatske, Antun Zorislav Petrović.

Kako u uvodu brošure kaže Petrović, Vinodolskim zakonikom Hrvatska se definitivno može ponositi, jer cilj sastavljača Zakonika, komisije od 40-ak predstavnika devet vinodolskih općina, nije bio baviti se korupcijom, jer ona u to vrijeme nije niti postojala u obliku u kojem se danas s njom susrećemo.

Nisu u to vrijeme postojali niti zajednički resursi, moći i ovlasti koje bi nekom bile povjeravane na temelju demokratskih izbora, no već tad su mudri predstavnici vinodolskih općina uvidjeli potrebu da ne treba slijepo vjerovati općinskim službenicima te da korupcija može biti štetna za njihovo društvo. Iako potaknuta 725. obljetnicom Vinodolskog zakonika, osnovna namjera brošure bila je pokazati borbu protiv korupcije u hrvatskoj povijesti, zbog čega su autori napravili kratki pregled i drugih povijesnih dokumenata, u kojima se posebno ističe Zadarski statut iz 1305. godine.

U uvodu brošure Antun Zorislav Petrović Zadarski statut, po jasnim odredbama kojima se bori protiv korupcije, prepoznaje kao dokument koji može primjer i mnogim modernim zakonima.

Tako se već u prvoj glavi Zadarskog statuta, koja regulira izbor i nadležnost sudaca Zadarske općine navodi kako "tjelesna povezanost mnogo puta sputava duh onoga koji sudi, pa iz toga proishodi izjalovljena, odnosno razumu suprotna presuda". Prepoznavajući to kao bolest, Zadarski statut određuje da niti jedan otac ne smije suditi u sporovima svojih sinova, brat u sporovima brata ili sestre, pa tako i u svim drugim krvno povezanim odnosima.

Zadarske odredbe

Nažalost, kako se navodi u brošuri, iako se u njemu može prepoznati pravno uređenje grada u srednjem vijeku, Zadarski statut donosi relativno mali broj propisa o ustroju i radu gradske uprave, jer je to bilo regulirano kapitularima koji su najvećim dijelom uništeni tijekom mletačke vladavine.

U vrijeme kad je sastavljen statut, osim predstavnika Venecije, odnosno hrvatsko-ugarskog kralja kao upravitelja, organe gradske vlasti popunjavalo je lokalno plemstvo - između 30 i 40 obitelji. Glave tih obitelji imali su nasljedno pravo u Velikom vijeću i među njima bi se birali lokalni dužnosnici i suci. Kad se govori o rješavanju sukoba interesa, govori se upravo o tim osobama na koje je moglo utjecati Veliko vijeće, dakle ne o najvišim upraviteljima koje su postavljali mletački dužd ili ugarski kralj. Kao primjer nastojanja da se između plemića-vijećnika izaberu najsposobniji navodi se Pavao Pavlović (Paulus de Paulo), koji je biran na funkciju gradskog rektora, odnosno kneza, čak 24 puta tijekom tri desetljeća, iako je njegova obitelj bila među najmalobrojnijim i najsiromašnijim zadarskim plemićkim rodovima.

Da bi spriječili dominaciju značajnijih obitelji i obiteljske veze u izboru dužnosnika, donesene su slične mjere kao u izboru sudaca - uža rodbina bi za vrijeme glasovanja za pojedinog kandidata morala napustiti dvoranu.

Osim krvne veze statutarne odredbe prepoznavale su i veze u široj obitelji, ne samo po ocu već i po majci, pa čak i one koje nisu krvne već pravne, istaknute su kao potencijalno kompromitirajuće. Ovdje se povlači usporedba s današnjim sustavom u kojem se sudjelovanje više članova obitelji u zakonodavnim i izvršnim tijelima vlasti ne smatra nužno kompromitirajućim, pa se događa da članovi iste obitelji glasuju jedan za drugog.

Zanimljiva je i antikorupcijska odredba Zadarskog statuta po kojoj se notar, odnosno javni bilježnik, usudio za svoju uslugu, primjerice sastavljanje oporuke, uzeti više od naknade propisane Statutom, pa bi prema toj odredbi morao vratiti dvostruko od onoga što je uzeo.

Primjer za današnje zakone

Ova bi se odredba primjerice lako mogla primijeniti i danas u Hrvatskoj gdje se tek odnedavno počela ažurnije plijeniti imovina i oduzimati ukradeno, s tim da dobar dio kriminalom stečene imovine tužiteljstvo ne uspije dokazati. Oduzimanjem dvostruko većeg iznosa od kriminalom stečenog "pokrio" bi se i taj dio, a službenicima u javnoj službi poslalo dodatno upozorenje da se ne upuštaju u korupciju.

U zaključku pregleda antikorupcijskih odredbi Zadarskog statuta, urednik brošure zaključuje da, iako je teško uspoređivati društveno-pravno uređenje srednjovjekovnih komuna s današnjima, može se zaključiti kako je već tada postojala namjera da se svim građanima osigura pravičnost, dakako u skladu s tadašnjim staleškim statusom, te da se zajamči ravnopravnost sudjelovanja u izbornom procesu i sudskom postupku.

Antikoruptivne mjere pojavljuju se i u drugim statutima hrvatskih gradova, pa je tako u statutu srednjovjekovnog Splita stajalo da poteštat, odnosno općinski načelnik - mora biti stranac kako bi se osigurala njegova nepristranost. Uvjeti za načelnika bili su i stručnost, nije mogao biti izabran na dva mandata zaredom, a naveden je i čitav niz drugih odredbi kojim se mogućnost korupcije svodila na najmanju mjeru.

Primjer je i Dubrovački statut prema kojem je čak zabranjeno financiranje predizborne kampanje i interesno povezivanje kod izbora za mjesta u javnoj službi, a u suprotnom su bile propisane značajne sankcije, od velikih novčanih kazni, gubitka službe i povlastica do zatvorske kazne.

Zanimljiva brošura udruge Kultura i etika tako pokazuje da su Hrvati već prije više od sedam stoljeća prepoznali opasnosti od korupcije i počeli se protiv nje sustavno boriti zakonskim odredbama. Također iz drugih povijesnih izvora jasno je kako su te odredbe bile vrlo dosljedno primjenjivane i potvrđene u praksi, što bi trebalo navesti hrvatsko zakonodavstvo da neke od ovih povijesnih rješenja primijeni i u modernoj javnoj upravi. Tim više, dodaje Petrović, jer se tijekom svih ovih stoljeća i usprkos značajnim promjenama u upravljanju zajedničkim resursima, ljudska narav nije promijenila.

Zadarski statut

Kako se navodi u brošuri, Zadarski statut sastavljen je vjerojatno krajem 13., odnosno početkom 14. stoljeća s obzirom na to da najkasnije odredbe sadržane u petoj, posljednjoj knjizi Statuta, mogu datirati iz 1305. godine, a za neke knjige se, drugu i treću, smatra da su mogle nastati i ranije. Zajedno s naknadnim odredbama, tzv. reformacijama koje su također ušle u statut 1458. godine, statut je tiskan u Veneciji 1564. godine u verziji koja je odgovarala tadašnjim mletačkim vlastima. Danas postoji još samo jedan rukopisni primjerak i čuva se u knjižnici franjevačkog samostana u Dubrovniku.

Vinodolski zakonik

Vinodolski zakonik je hrvatski pisani popis običajnog prava koji datira iz 1288. godine, a kroz 77 članaka opširno se razrađuje kazneno pravo i sankcije za svaki od prijestupa.

Zakonik je naziv dobio prema području Vinodola, nekadašnjih devet općina Novog Grada, područja koje se protezalo od Senja do Rijeke, koje je hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. 1225. darovao krčkom knezu Vidu II. Frankopanu. No, nakon odluke kralja Andrije izbila je pobuna slobodnih seljaka na tom području, jer nisu htjeli da ih se pretvori u kmetove. Sukobi su trajali sve do 6. siječnja 1288. godine, kad je i nastao Vinodolski zakonik koji je jedan od najstarijih pravnih dokumenata na širem području.

Narodni list