William Shakespeare drži se za najvećeg dramatičara, ako ne i za najvećeg pisca u povijesti književnosti. Zašto je tako? Zar njegovo pismo danas, četiristo godina nakon otisnuća, nije anakrono ne samo stilom nego i po smislu?

Žitelji kazališnih dasaka svakodnevno nas uvjeravaju u suprotno. Kazat će vam kako su Shakespeareovi tekstovi prošli ispit bezvremenosti, i kako unatoč činjenici da između nas i početka pisanja o tragediji danskog kraljevića stoje stoljeća, analiza određenih društvenih vrijednosti u "Hamletu" nije samo slična onima portretiranima u suvremenijim dramskim djelima, nego i sasvim odgovarajuća pitanjima modernog društva.

Pitanjima koja se tiču, primjerice, rodnih uloga, tradicionalnih odnosa s obzirom na obiteljske, te društvene i individualne patologije koje se u svojim elementarnim inačicama svode na grižnju savjesti, a u krajnjim i na suicid. Iz tih razloga, kao i zbog slojevite dramske stukture s čvrstom mrežom odnosa među likovima, Hamlet se drži najznačajnijim od svih tragedija i komedija koje je potpisao Bard iz Stratforda na Avonu.

Nerijetko ga se laćaju i domaći kazalištarci, a sljedeća je prilika u ZKM-u, ove subote u 20 sati, u adaptaciji i režiji Olivera Frljića. Redatelj koji nas je već navikao na provokativnu reviziju kako klasičnih dramskih komada tako i najosjetljivijih pitanja domaćeg svagdana, drži kako je s "Hamletom" uvijek pitanje što nam on znači danas. "Kako je s vremenom politička moć postajala sofisticiranija, tako je i Hamlet sazrijevao.

Od Šerbedžije do Lewisa

U tom je sazrijevanju mnogo toga otpalo, ali su ostala neka bitna pitanja, za mene najvažnije: što danas znači individualna pobuna i ima li ona uopće ikakvog smisla u društvu u kojem živimo", kaže Frljić. S njime se u širokim crtama slaže i ravnateljica ZKM-a Dubravka Vrgoč: "Čitamo li na pozornici Hamleta ili ga dopisujemo?

Možda ga samo živimo i taj život s Hamletom ili oko Hamleta postavljamo u okvire teatra, nastojeći da ne iznevjerimo ni sebe, ni stvarnost o kojoj govorimo. Jer ako tu stvarnost iščitamo iz priče o danskom princu kao žrtvi povijesnih (ne)prilika, osuđenog na poraz i prije nego što se upustio u borbu te nespremnog za bijeg od izvjesne sudbine zabilježene u kolektivnoj uroti dvorjana, učinit će nam se tako bliskom da ćemo iznova, po ne znam koji put, usuditi se Shakespearea nazvati svojim suvremenikom".

Iznova i po tko zna koji put možemo ga nazvati suvremenikom jer domaće daske pamte dosta prilika šekspirijanskog teatra, od Lovrijenačkih s ulogama Rade Šerbedžije i Daniela Daya Lewisa, preko desetak drugih sve do uloge koju je dao Goran Grgić s Histrionima prije desetak godina. Izazovna je to uloga, stvara velika iščekivanja, i nije baš svakome donijela laude.

Kleto trojstvo

Tako da je na prvu loptu jedina olakotna okolnost predstave to što Hamleta tumači Krešimir Mikić, razgrabljeni 39-godišnji glumac koji je već imao prilike svesti likove "s unutarnjim izgaranjem" i za to dobiti nagrade. Oko njega su: Sreten Mokrović kao Klaudije, Pjer Meničanin kao Polonije, Jasmin Telalović kao Laert, Goran Bogdan kao Horacije, Vedran Živolić kao Rosencrantz, Petar Leventić kao Guildenstern i Milivoj Beader kao grobar i svećenik.

Konačno, Nina Violić je i Gertruda i Ofelija, budući da je Kraljica, po Frljiću otprilike, i majka i dio generalnog plana kojeg i Ofelija čini dio, a koji zaplotnjači protiv Hamleta. I majka i maćeha i luda ljubavnica. Hamlet bez tog kletog trojstva je kao država bez vlade...