Igor Šipić u svojoj Atlantidi, ovoga se puta donosi, kako i sam kaže, primarne rezultate istraživanje uloge i značenja pozicije gradova u širem sredozemnom kontekstu

U izdanju Naklade Bošković (Split ,2014.) iz tiska je izišla još jedna nadasve zanimljiva i znanstveno intrigantna knjiga, koja će zasigurno izazvati dužni interes stručne i znanstvene, ali i šire kulturne javnosti.

Riječ je o knjizi dr. sc. Igora Šipića Zašto bi mogla... Atlantida?, koja se pojavljuje poslije knjiga Ahilej u virovima Vrtoloma (Zadar, 2012), i Tajna Apolonova tronošca (Split, 2013.). napisanih i objavljenih u kooautorstvu s Tomislavom Marijanom Bilosnićem, ali i poslije Šipićeve knjige o Značaju lokacije Bosanske piramide.

Bilosnić i Šipić pisali su o ulozi Ljubačke kose u trojanskoj toponimiji, odnosno o povijesnom zanemarivanju hrvatskog prostora, obale, njenih luka i gradova. Na osnovu zemljovida Šipić problematizira i pitanje postojanja piramida u Visokome čime se bavi Semir Osmanagić. U pitanju Atladnide, Šipić na posve nov i u hrvatskim prostorima jedinstveno znanstveni način nastavlja i proširuje ono što je Bilosnić godinama radio na oživljavanja tisućljetnog staroliburnskog, odnosno ravnokotarskog prostora na kojemu je od prapovijesti cvala i razvijala se kultura i civilizacija koja je korespondirala s onom u Perziji, Egiptu, Grčkoj i Rimu. Uz više Bilosnićevih knjiga o toj problematici, ovdje valja spomenuti knjigu Caska dio Atlantide, 2002.).

Igor Šipić u svojoj Atlantidi, ovoga se puta donosi, kako i sam kaže, primarne rezultate istraživanje uloge i značenja pozicije gradova u širem sredozemnom kontekstu. Kao i u ranije objavljenim koautorskim knjigama Šipić i ovdje iznosi nove i originalne spoznaje s područja proučavanja uloge jadranskog, odnosno sredozemnoga geografskog prostora i njegovom utjecaju na zadani istraživački prostor, kao i utjecaju entiteta kroz povijest uopće na tradicionalne teoretske postavke kontinuiteta povijesne dijakronije i kulturne integracije zajednice europskih naroda. Ove spoznaje duboko mijenjaju ustaljena mišljenja o povijesnoj marginalizaciji i zapuštenosti kako hrvatskog geografskog prostora, tako i prostora u okolju, odnosno u susjednoj Bosni, u kontekstu drevnih i antičkih civilizacija i njihovih stečevina.

Provjeravajući svoj sustav na izdvojenom geometrijsko-geografskom matriksu, odnosno na predantičkoj i antičkoj urbanoj mreži ubiciranjem nestalih gradova Sredozemlja, Crnog Mora i kontinentalne Europe; provjeravajući sustav u više različitih rekonstrukcija, kao što su Loretska legenda o prijenosu Svete kuće iz Nazareta preko Ilirika u Loreto, trojanskoj toponimiji, Apolonovom spjevu o Argonautima, trasi Jantarske ceste, lokaciji Bosanske piramide i slično; dakle, svojevrsnoj metodi „čitanja" zemljovida, odnosa prostora za koje u poznatoj povijesnoj znanosti postoji uporište u portulanskoj kartografiji,dr. sc. Igor Šipić izolirala ključne geografsko-geometrijske elemente, koji se odnose na gotovo tisuću toponima svih arheoloških slojeva i oko petsto kardinalnih geografskih objekata uzduž i šireg Sredozemlja, a kakvih sustavnih analiza u Hrvatskoj nikada nije bilo do ovoga slučaja.

Otkrivajući impresije pozicije Ljube (na Ljubačkoj kosi, u blizini Zadra) i Visočice (u srednjoj Bosni), Igor Šipić polazi od Hamiltonove teze kako je podloga svakog mita zapravo povijesna osnova, pa već svojom poznatom metodologijom kreće u propitivanje i mita o Atlantidi, s unaprijed održivom tezom - ako je postojala ta planetarna država s jednim jezikom, basnoslovna Atlantida, to nije moglo biti bez organiziranih komunikacija i visoke tehnologije. Odmah se naslanjajući na impresivne pozicije Ljube i Visočice, Šipić kreće u propitivanje prije svega drevnih komunikacija kao i dokaze postojanja kulture visoke tehnologije, dolazeći do zaključka kako su i Ljuba i Visočica "u samom središtu planetarije atlantida."

Interdisciplinarno provjeravajući vrela, tradiciju, legende i priče, kao i sve relevantne postojeće znanstvene spoznaje, Šipić iznova primjenom planimetrijske metode uspostavlja geometrijske matrice sredozemnog prostora naspram geomorfologije obale i njenih geografskih objekata, ukazujući tako dna mogućnost kako ona ima daleko starije korijene od antičke misli, pače pretpovijesne. Koristeći se sustavom proporcija svete geometrije i zlatnog reza, autor kreće u zanimljivo, intrigantno i posve novo otkrivanje i pozicioniranje veličine i konfiguracija atlantidskog kontinenta, bilo da Atlantidu prihvaća po prijedlogu Munca i Tomasa, Ignatius Loyola Dannelly, ili Ferdebara i Bilosnića, ali i mnogih drugih, više ili manje poznatih autora, od antičkih vremena do danas.

Iako svjestan da "o postojanju tog legendarnog otoka nema čvrstih dokaza, još manje o njegovoj lokaciji", te kako "Platon piše kako je otok nestao u prirodnoj kataklizmi, potresom ili potopom, više od 9400 godina prije starogrčkog filozofa", Šipić korak po korak, detalj po detalj, izučava kartografske sadržaje, spaja ih i povezuje, međusobno umrežava određene točke geografskih širina i dužina kako bi u njihovim projekcijama i križanjima na prostoru Sredozemlja locirao legendarnu Atlantidu, dolazeći do gotovo fantastičnih rezultata.

Konačno, Igor Šipić u svojoj knjizi krcatoj povijesnih, arheoloških, geografskih, literarnih, i svih drugih mogućih podataka relevantnih za ovu jedinstvenu priču, dokazuje za što bi i mogla postojati Atlantida, bar kao tragičar historiografije. Hrvatski jadranski prostor, obala hrvatskog Jadrana, luke i gradovi na našoj obali, ovom su knjigom dobili novu valorizaciju, kao što je povijesno-geografska slika Sredozemlja dobila potpuno novi okvir, i to usudio bih se reći s pozlatom.

Ove potpuno nove spoznaje s područja proučavanja uloge, ovdje prije svega hrvatskog (ali i širega geografskog) prostora zasigurno osporavaju periferizaciju i balkanizaciju ovog istog prostora, ističući njegov značaj u kontekstu drevnih i antičkih civilizacija, kao i ljepotu njegova akvatorija, razvedenost obale nekad najsigurnije za plovidbu Sredozemljem.

Struka će, nadamo se, već prepoznati vrijednost Šipićeva pristupa ovoj materiji, u čemu ovaj autor nema uzora, pa vrijeme Atlantide zapravo tek dolazi! A zašto i ne bi...?

Piše: Tomislav Marijan Bilosnić