Uoči 25 godina rada, umjetnički kolektiv Montažstroj zagrebačkoj će publici 15. siječnja premijerno predstaviti "Gdje je revolucija stoko", multimedijalni projekt koji, priča njegov autor i utemeljitelj Montažstroja, Borut Šeparović sažima 25-ogodišnje djelovanje "stroja u pogonu". Sa Šeparovićem je razgovarala Ana Katulić.

U jesen 1989. mirnom revolucijom pao je komunizam. Vrijeme je to kad je s javnim djelovanjem započeo i Montažstroj, umjetnički kolektiv koji se danas, četvrt stoljeća kasnije, ponovo pita: "Gjde je revolucija, stoko"?

"Često mislim, ako ćemo pravo, da sam prvi ja ta stoka koji ne može odgovoriti na pitanje Gdje je revolucija. Korak dalje, možda je to Montažstroj kao kolektiv, a onda korak dalje to mogu biti svi, svi koji se prepoznaju. Ne znam da bi baš u nekoj političkoj analizi ta riječ mogla funkcionirati, ali taj anonimni grafit iz '95 je dobro pogodio situaciju tada, pretpostavljam da je netko razmišljao o stoci sitnog zuba iz 90-ih, a što on znači danas- ne znam, čini mi se da je i dalje aktualan", rekao je Borut Šeparović. Kako kaže sam autor i utemeljitelj Montažstroja, Borut Šeparović, predstava je to koja propituje suvremenu komodifikaciju društvenog bunta kojeg je iznjedrio glazbeni album "Paket aranžman" i jugoslavenski novi val 80-ih godina prošloga stoljeća. Predstava se bavi lažnim obećanjima, progovara o licemjerju i taštini. U 25 godina rada, Montažstroj je dokazao kako nije klasično kazalište, ukazivao je na mnoge socijalne nepravde i probleme, pokretao je promjene.

"Ideja je često bila da se preko ishodišnog medija, kazališta, bavimo stvarnošću i u nju što dublje uđemo, a često se ta stvarnost prelila i nakon predstava. Radili smo 2008. Timbuktu s beskućnicima i napuštenim psima i neki od tih pasa su udomljeni, to je bila direktna posljedica predstave. Ako pričamo projektu „Budućnost je sada" u HGK, rezultat je poslije pola godine, to nije bio rezultat našeg projekt, ali kao da smo pogodili u srce stvari; znamo sudbinu gospodina Vidoševića, a naša se predstava događala u srcu te tamne zgrade".Montažstrojem je do sad prodefiliralo 400-injak ljudi, što umjetnika, glumaca, performera, ali ponajviše stvarnih, malih ljudi, pa i životinja.

"Radili smo s vrlo stvarnim ljudima i to je ono što je odredilo poetiku. To je ponekad vrlo zahtjevno i nespretno, ali s druge strane daje neke rezultate koje kazalište u svom reprezentacijskom modelu, u kojem glumci glume, a netko drugi ih gleda, to ne može i ne bi trebalo raditi" Nakon 25 godina Montažstroj i dalje je bez prostora za rad. Nedavno su kratko uselili u prostorije zagrebačkog KIC-a, a zapošljavanjem jednog djelatnika u budućnosti će doprinijeti i rastu zapošljavanja. No pitanje smještaja za ovaj umjetnički kolektiv, kulturnu udrugu, kako kaže Šeparović, i dalje nije riješen.

„Mi smo beskućnici bili i ostali. Pet dana nije ništa riješilo, samo je trebalo upozoriti javnost na ovaj problem, jer uz podršku javnosti i medija mi bi smo, na kraju, mogli ostvariti samo ono najjednostavnije, a to je pravo na rad, odnosno prostor za rad". No stroj je i dalje u pogonu. Uz prostor za rad mnogo je rođendanskih želja i novih projekata, među kojima će se prvo u koštac uhvatiti s temom dužničkog ropstva, kaže Šeparović koji zaključuje.

"Imam puno želja, puno volje. Ja se kao napola šalim, a napola ne kad kažem da se nadam da ćemo kroz pet godina dovršiti postojanje Montažstroja na način da postanemo vjerska organizacija", zaključio je Šeparović.Premijera predstave je 15. siječnja u ZKM-u.