Tango je u vojoj suštini simbol strasti, žudnje, nesretnih ljubavi, prekooceanskog jada, borbe za bolju budućnost...

Quinteto Beltango je u Beogradu je 1998. godine osnovao profesor, bandeonist i skladatelj Aleksandar Nikolić. Beltango predstavlja svo bogatstvo i obilje tango repertoara: osim tradicionalnih tango kompozicija, tango nuevo trenda Astora Piazzolle i suvremenog tanga, oni izvode i svoje Beltango skladbe iz tzv. "Balkango" opusa.

Tako je bilo i sinoć u, do posljednjeg mjesta ispunjenoj, Svečanoj dvorani Sveučilišta gdje su članovi Beltango kvinteta za zadarsku publiku priredili vatreni tango performans koji je objedinio vokalnu, instrumentalno i glazbeno scensku sferu tanga!

Kvintet je svojom strašću, dinamikom izvođenja i energijom oduševio publiku, dokazao da su izuzetni glazbenici, vrsni plesači i pjevači. Jedan od najuglednijih tango ansambala današnjice u sastavu Aleksandar Nikolić (bandoneon), Ivana Nikolić (klavir, glas), Bogdan Pejić (gitara), Vladimir Nikolić (violina) i Petar Holik (kontrabas) poveo nas je na glazbeno putovanje prekrasnim Beltango melodijama, emocijama, snovima,... potpuno različito od svega što poznajemo, neobično i jedinstveno.

Od početka do kraja koncerta, skladbe su se kronološki i dinamički, izmjenjivale od početaka tanga, laganih i opuštenih kompozicija sve do onih dinamičnijih i stilom dosta isprepletenih, modernijih. Sve je započelo sa skladbama La Cumparsita od Matosa Rodrigueza, El Choclo od Angela Villoldoa te Por Una Cabeza Carlosa Gardela, a na kraju završilo s dinamičnijim i modernijim skladbama Astora Piazzolle, Milonga Para un Armonica Huga Diaza, Cuando me visto de negro Carlosa Buono-a i autorskim djelom Aleksandra Nikolića St George and the Dragon.

Svaka skladba imala je sinoć i svoj uvod od strane Aleksandra Nikolića, koji nas je pričom o pojedinoj kompoziciji, njenom nastanku i karakteristikama, upoznavao s onim što slijedi kako bismo bolje razumjeli cjelokupnu tango priču. Također, Aleksandar i Ivana Nikolić i plesnim su koracima dodatno začinili nekoliko skladbi.

Na kraju koncerta, prilikom bisa, kvintetu su se, na veliko iznenađenje publike, pridružili članovi zadarskog plesnog kluba Tango i uz dodatne dvije kompozicije pokazali svoje plesno umijeće.

"Zadarskoj publici pružili smo tango kroz povijest, u jednom sažetom, kratkom obliku, u trajanju od 90 minuta, odnosno 14 kompozicija. Ovo večeras što je zadarska publika imala priliku čuti bilo je više od 100 godina tradicije tanga. Tango je nastao u Buenos Airesu, ali ima tu puno utjecaja i neki europskih i to smo sve uspjeli zajedno uspjeli objediniti u jedan lijep i poučan koncert. Na kraju smo dodali i naših autorskih kompozicija koje imaju primjesa i ovog ovdašnjeg podneblja. Mislim da je publika uživala, a posebice članovi zadarskog tango kluba koji su nam se na kraju pridružili na plesnom podiju i pokazali svoje plesno umijeće. Mislim da je time postignut cjelokupni ugođaj i da je tango večeras pobijedio!", oduševljeno nam je nakon koncerta rekao Aleksandar Nikolić.

Za savršen zvuk tanga koji smo sinoć imali prilike uživo čuti, ključan je bandoneon, odnosno mala harmonika koja predstavlja centralni instrument  čudesnog tona.

"Oko nje se formira kvintet. Inače, formacija Beltanga je ona koju je njegovao i veliki Astor Piazzolla njegovao u jednom periodu, a koja je najprikladnija za ovakve akustične koncerte. Ali ima tu raznih varijacija, od velikih argentinskih orkestara koji nastupaju sa po 15 do 20 glazbenika koji također skladno zvuče. Ali ovaj tango kvintet predstavlja na neki način srž tango zvuka", dodaje Nikolić.

Za istinske poznavatelje i ljubitelje tanga, i plesati i svirati tango (skladbe) podjednako je lako, nastavlja.

"Tango je potpuna improvizacija, naročito u plesu, iako doduše treba poznavati neka pravila. Ima tu jako lijepih pravila, posebice za muškarce jer su oni ti koji vode, a dama je ta koja ga na neki način mora slušati i ukrašavati ples koji je on zamislio. No, sve se to dovede na istu razinu, i plesni par u tangu, kako se zna reći, na podiju zaista. u konačnici, postaju jedno tijelo i četiri noge", zaključuje bandoneonist.

Tango - priča koja nema kraja

Pri podučavanju svoje vještine, profesionalni plesači tanga znaju reći da je potrebno najmanje deset godina hodanja u ritmu kako bi se oblikovao osjećaj za interpretaciju te glazbe i plesa koji je simbol svoj domovine, Argentine.

Taj ples je simbol strasti, žudnje, nesretnih ljubavi, prekooceanskog jada, borbe za bolju budućnost. Sve se to isprepliće u tangu koji složenim ritmovima i fraziranjem budi istovremeno strahopoštovanje i divljenje.

... Priča o tangu ima sretan kraj jer kraja nema! Tango je živa i suvremena umjetnost pa iako joj je najteže bilo opstati upravo kod kuće, svaki će Argentinac ponosno prenijeti ljepotu te svoje glazbe, a s još većim ponosom osluhnuti svaki kutak svijeta gdje se na putovanjima udomaćio barem jedan njezin djelić...