Obavljena u prosincu 2013. godine, knjiga "Graditeljstvo u Zadru, od klasicizma do secesije" predstavlja kroniku jednog razdoblja u graditeljstvu u Zadru i autorsko je djelo eminentne hrvatske znanstvenice, povjesničarke umjetnosti, te doktorice znanosti Marije Stagličić, piše Narodni list

Knjiga je rezultat dugogodišnjeg istraživanja arhivskih spisa i spomeničke baštine iz razdoblja austrijske uprave, odnosno vremenskog razdoblja od 1800. do prvoga svjetskog rata. U njoj se raspravlja o arhitekturi klasicizma, historicizma i secesije, odnosno o velikoj preobrazbi Zadra iz snažne barokne utvrde u suvremeni grad.

Vojna utvrda

Iako tekst kronološki teče kroz poglavlja, ipak, dva dijela knjige se posebno razlikuju, čineći posebne cjeline i obuhvaćajući nekoliko poglavlja. To je razdoblje klasicizma koje se proteže kroz prvu polovinu 19. stoljeća, te razdoblje historicizma i secesije, koje je obilježilo drugu polovinu toga stoljeća i nastavilo se sve do prvoga svjetskog rata.

-Razdoblje klasicizma je vrijeme kada je Zadar postupno gubio ratno obilježje, pa iako je bio grad-tvrđava postepeno je dobivao izgled upravnog centra provincije. Provodili su se novi urbani zahvati osnivanjem gradskog groblja izvan zidina (1820.), pretvaranjem bastiona Grimani u park (1829.), uvođenjem vodovoda (1838.). Uređivale su se ulice i trgovi, a posebno se pazilo na čistoću grada. Stoga su izrađivani kanalizacijski odvodi i obnavljane stare gradske cisterne. Luka je počela dobivati trgovački značaj, tako da je pojačani promet uvjetovao obnovu obale i ponovno otvaranje Vrata sv. Roka (1847.) u sjevernom dijelu zidina, kako bi se bližim putom stizalo do trgovačkoga središta u zapadnom dijelu grada.

Uz sve spomenute promjene gradski poluotok je i dalje bio utvrda, pa se zaštitni lanac za ulazak u luku noću rastezao sve do sredine stoljeća. Vezano uz pojačani kopneni promet 1861. godine obnovio se i proširio drveni most od Kopnenih vrata do vrata Porta di Mezzo, koji je u to vrijeme još uvijek bio jedini kopneni ulaz u grad. Trebalo bi spomenuti da je tada zadarski poluotok kanalom bio odvojen od utvrde „Forte" (današnjeg Parka Vladimira Nazora) koja je opet kanalom bila odvojena od manje utvrde „Polumjesec", što je sve grad činilo otokom. Danas tek možemo zamisliti kontrolirani i tijesni pristup gradu kroz troja vrata - pojasnila je autorica.

Klasicizam

Od zgrada iz klasicističkog razdoblja Stagličić izdvaja Kneževu palaču koja je u novom stilu pregrađena 1804-1807. godine. Palaču je pregradio vojni inženjer Frane Zavoreo, podrijetlom Šibenčanin. Školovan u Venetu radio je kao mletački vojni inženjer, zatim je bio u službi francuske, pa austrijske uprave.

Drugi značajan predstavnik klasicizma bio je arhitekt Valentino Presani iz Udina, školovan u Rimu kod poznatog klasicističkog kipara Canove, prenio je ideje rimske škole za svoga dvanaestogodišnjeg službovanja u zadarskoj građevinskoj upravi, doznajemo od autorice.

Nakon što je Zadar proglašen slobodnim gradom te prestao biti vojna utvrda, a što se dogodilo 14. prosinca 1868., gradski oci prodaju zidine za 3.500 forinti, što je trebalo isplatiti u sedam rata.

Uskoro nakon prodaje zidina javljaju se prijedlozi o njihovu rušenju, o proširivanju luke, otvaranju prolaza i gradnji poštanske ceste kroz grad. Već 1869. poduzimaju se prvi radovi.

-Otada počinje novo razdoblje u oblikovanju grada, razdoblje koje je stvorilo i današnji Zadar, bez obzira na razaranja u Drugome svjetskom ratu. U ovome tekstu pokušava se osvijetliti upravo to vrijeme rađanja suvremenoga grada, proučiti shvaćanja i dileme tadašnjih inženjera i arhitekata i, koliko je moguće, obnoviti sliku Zadra prije njegova rušenja u Drugome svjetskom ratu, s posebnim osvrtom na neostilsku arhitekturu, zatim arhitekturu na prijelazu stoljeća sve do pojave modernih projekata i konstrukcija. Krajem 1873. godine odlučeno je da se Pomorskoj upravi dozvoli izgradnja mola i novog manjeg pristaništa na jugozapadnoj strani poluotoka, što je zahtijevalo rušenje dijela zidina. Kako je do tada bila isplaćena suma za otkup zidina, potkraj svibnja 1874. počelo je rušenje jugozapadnih zidina od Samostana sv. Frane do Calle di Mezzo (današnja Ulica Matice Dalmatinske), a nakon dogovora s Vojnom upravom srušio se i ostali dio do ulaza u Citadelu, i tako je dobivena sasvim ravna cesta. Nasuta je pličina u moru i oblikovana je Nova obala. U spisu iz tog doba kaže se da će Zadar rušenjem jugozapadnih zidina postati "zdraviji i prozračniji" - kazala je dr. sc. Stagličić.

Nadalje, knjiga govori i o razdoblju Drugog svjetskog rata, kada je porušen veći broj zgrada na obali. Sačuvane su sklop zgrada ženskoga Liceja (danas zgrada Sveučilišta), jedna od kuća Borelli (danas zgrada Rektorata), zgrada Alfonsa Borellija (danas hotel "Zagreb") i zgrada vojnog komandanta (danas zgrada Zadarske županije).

Knjiga "Graditeljstvo u Zadru, od klasicizma do secesije", osim kao znanstveni i povijesni materijal, predstavlja i vrlo značajan primjerak u kućnim bibliotekama. Ukoliko biste htjeli kupiti primjerak knjige Marije Stagličić, ili ga nekome pokloniti, u Zadru to možete učini u knjižari "Citadela" pri Sveučilištu u Zadru

Predgrađa

-Današnja gradska područja Voštarnica, Brodarica, Dražanica, Borik i Puntamika, da nabrojimo samo one priobalne pojaseve, bila su na početku 20. st. prava predgrađa. Sjevernije od obale, u kopnenom dijelu, to su bili maslinici, vinogradi i polja obližnjih zaselaka. Bila su to idealna mjesta za izgradnju ladanjskih kuća. Na Brodarici su se najprije počele graditi kuće uz već postojeću prometnicu, koja je od obale vodila na sjever. Na početku 20. stoljeća nazivala se cestom za Bokanjac, a bila je to stara prometnica koja je s kopna vodila ravno na zapadni rt Uvale vrulje, gdje je sve do kraja 19. stoljeća bilo smješteno posebno pristanište za utovar stoke. To je današnja Meštrovićeva ulica u kojoj se do danas sačuvalo nekoliko zanimljivih zgrada s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Od Meštrovićeve ulice na zapad odvajala se kopnena cesta prema naselju Diklo, današnja Ulica Miroslava Krleže u kojoj su sačuvane tri historicističke zgrade. Tek oko 1904. počele su se graditi četverokatnice na današnjoj Branimirovoj obali, po uzoru na Novu obalu, dok je Brodarica bila predviđena za izgradnju ladanjskih kuća. Zapadni priobalni pojas (današnja Obala kneza Trpimira) sve do Puntamike trebao je biti izletište i odmorište, a u uvali Puntamike 1910. bila su planirana, ali neostvarena, tri lječilišna hotela. Na širem području Brodarice od kraja 19. stoljeća pa do Prvoga svjetskog rata podignute su brojne neostilske i secesijske zgrade i ljetnikovci - izdvojila je naša sugovornica.

U vrijeme historicizma Zadar je bio veliko gradilište pa su brojni građevinari i arhitekti ostavili traga na njegovoj izgradnji, a autorica je u svojoj knjizi izdvojila one koji su radili u Zadru ili one koji su kao strani arhitekti ostvarili svoje projekte.

-Na kraju bismo mogli spomenuti dvije građevine, koje nisu sačuvane do danas, a uz arhitektonsko imaju i kulturološko značenje. Prema neorenesansnom projektu venecijanskog arhitekta Enrica Trevisanata podignuto je Novo kazalište. Prostranije i pompoznije od starog zadarskog Plemićkog kazališta, ono je bilo prvo građansko gradsko kazalište, s velikom pozornicom za operne predstave, sa odvojenom koncertnom dvoranom i kavanom u maurskom stilu. Podignuto 1865.g. bilo je jedno u nizu građanskih kazališta koja su se tada podizala, a i danas postoje u dalmatinskim gradovima. Na žalost, oštećeno u bombardiranju, nepotrebno je srušeno u obnovi Zadra nakon Drugoga svjetskog rata.

Druga zgrada vezana uz kulturna zbivanja bila je ona C. Botture, koja je u prizemlju imala prvu planiranu izgradnju kino dvorane, a podignuta je 1909. Imala je parter i galeriju i s obzirom na veličinu tadašnjeg Zadra ona je bila dovoljna da njegovi građani redovno posjećuju kino-predstave. Izgradnja kino-dvorane govori o suvremenosti ovoga grada i o želji njegovih građana da budu u toku svih tehničkih inovacija svoga vremena - dodala je autorica na kraju.