Još od svojih mladenačkih dana knjigu čitam, ili odustajem od njezina čitanja po utisku koji na mene ostavlja prva, početna rečenica nekoga djela. I, čini mi se da do sad nisam pogriješio u odabiru takve beletristike u kojoj su već u prvoj izjavi osjećaji, misli ili činjenice dotjerani do spisateljske vrućice.

A naša spisateljica, Marijana Dokoza svoje „Grijehe" započinje upravo jednom vrlo činjeničnom rečenicom - „Tragično je zapravo ovo naše doba", odmah ističući i svoju konačnu cjenu kako je suvremeno ljudsko društvo zatrovalo licemjerje, laž i nebriga za sudbinu bližnjega, kao i svaka druga moralna pošast, tim prije što mi u zboru priznajemo tragičnu stranu našega doba, „ali nikako da učinimo nešto kako bismo ga promijenili. Ili ga učinili boljim."

Ako netko misli da je riječ o pukom moraliziranju, vara se, jer bih sličnih misli mogao naći i kod daleko poznatijih i priznatijih pisaca današnjice, koji bešćutnost pojedinaca koji imaju vlast, pa čak i onih kao u ovome slučaju, vlast nad svojom obitelji, ili nekom jedinkom, postaju nekom drugom istinom.

Marijana Dokoza dolazi iz žurnalističkoga svijeta, svijeta novina i medija, danas kad je suvremeno beletrističko štivo opsjednuto i ovisno o dnevnim ili tjednim novinama i elektronskim medijima, baš kao i u doba Marije Jurić Zagorke i Augusta Šenoe kada je lijepa književnost svoje mjesto najprije nalazila u novinama i drugoj periodici. Na tome tragu ona i gradu svoju priču iznijetu u „Grijesima", čak toliko transparentno da se u razvoju priče služi koristeći svoje ime i profesiju u doslovnome smislu, što nas nerijetko navodi i na pomisao kako je i Ana Radman, glavna junakinja romana osoba s doslovnim imenom.

U ovom vješto sastavljenom kolažu priča gdje se isprepliću odlomci iz privatnog dnevnika, intimna i iskrena ispovijed, detalji iz zavičaja, u ovome slučaju zadarskog i ravnokotarskog, kao i detalji mjesta pričanja priče, Njemačka, dovode nas do vjerovanja kako svatko u sebi krije priču koju treba ispripovjedati. Ogoljujući detalje događanja do čiste faktografije, stilski spretno svodeći svoje pripovijedanje na prototip čistog novinarskog izvještavanja, na činjenicu ako se i najsitniji djelovi radnje otkrivaju dio po dio kao u kakvom krimiću, služeči se vrlo često i takvim detaljima, kao što je strah od zmija, Marijana Dokoza, ispisuje čitke i jasne, skladno fabulativne rečenice na tragu reportersko-feljtonističke provenijencije.

Ovo fabuliranje sklono žurbnalističkim senzacijama, kojemu ne nedostaje ni psihološke, ni misaone i etičke podloge i razrade, karakteriziraju likovi uzeti doslovno iz svakodnevnoga života, što sjedoči i o novinarski dobro obaviještenoj osobi, spremnoj i sposobnoj da s druge strane i beletristički precizno definira zadani problem.

No, ova lakoća pisanja, nije i novinarski suhoparna, prolazna, ili neduhovita, već je beletristički vrlo zanimljiva i čista do razine pučkoga pričanja. Riječ je o slikovitoj radnji punoj moralnih upitnosti i meditacija, egzistencijalnih problema, ponora i padova, sjećanja i razmišljanja, stvarnih užasa koji se međusobno i ravnopravno izmjenjuju kroz život glavne junakinje.

Ukratko, nemajući namjeru čitateljima prepričavati i otkrivati intrigantnu fabulu ove priče ispisane na opsegu od 260 knjiških stranica gustoga teksta, ovdje je riječ o nesretnoj ženi čini nas život uvjerava kako se teško otrgnuti kandžama zla. Autentičnost priče sugerira se ne samo svojevrsnim autobiografskim detaljima iz života jedne osobe, njezinom teškom, tamnom i mutnom prošlošću koja je progoni na svakome koraku, već i pokušajima da se u svako novu životnu dionicu krene iznova, ispočetka s nakanom novoga preobraćenja i preobraženja, duhovnog rađanja, ali nikako ne uspijeva, ni svojom kao ni voljom drugih, izići van tijela, stvarnosti i problema, uvijek nanovno upadajući u (možda) veće, teže i složenije grijehe.

Nosiva tema ove priče pitanje je obiteljskog nasilja, nasilja nad ženom i djecom, dakle suvremena i aktualna tema, tema koja na ovim našim prostorima nažalost tek u posljednje vrijeme dobiva pravo glasa javnosti. Marijana Dokoza iznoseći takvu temu u svojim „Grijesima" kao da je ovo djelo pisala za neupćene i nevjerne, svoju je radnju iznijela napeto i privlačno, lako razumljivo, sve rađeno po uzoru na standardne tipove romana slične vrste. Pišući istodobno sa zanatom i duhom, iz dana u dan bilježeći ispovijed junakinje ove drame, Marijana svoju Anu s kojom će postati i prijateljica, jednostavno „pušta" , ne samo da priča, već i da se oslobađa, da „živi", pa i onda kad mora iznova živjeti kao žrtva koja se osjeća griješnom.

U ulozi medijatorice, autorica poglavlja svojega romana dijeli zapravo na sesije razgovora s glavnom protagonisticim u različitim vremenskim prilikama i na različitim mjestima, u međusobne dijaloge ubacujući zanimljive detalje vremena i prostora, sjećanja i trenutnih događanja. Ovakva doslovnost kao da nas naknadno uvjerava u stinitost ove potresne prič, nakon koje se jedino možemo pitati - kakav je to svijet u kojemu žive „junaci" poput Ane Radman, je li to svijet koji je pakao ili svijet koji postaje čistilište, jer je raj ovdje jedina i po tko zna koji put izigrana nada čovjeka u našoj svakodnevnoj suznoj životnoj dolini.

A žrtva, pa i ova koju smo upoznali u „Grijesima" Marijane Dokoza, ne traži od nas nikad ništa više od obične ali iskrene moralne potpore, da bude saslušana u svome dostojanstvu.

Piše: Tomislav Marijan Bilosnić