Naša očaranost baštinom rezultat je pokopanih vizija budućnosti koje politika nerijetko zlorabi, kazala je u iščekivanju Svjetskog kongresa etnologa, jednog od najvećih znanstvenih skupova u Hrvatskoj, predsjednica njegova Programskog odbora Jasna Čapo.

 

Dvanaesti kongres Međunarodnog udruženja etnologa i folklorista (SIEF), koje je prošle godine proslavilo pedesetu obljetnicu, od 21. do 24. lipnja okupit će u Zagrebu oko tisuću sudionika iz 57 zemalja, koji će održati 112 paralelnih tematskih panela s izlaganjima, festival etnografskog filma, te izložbu postera i knjiga domaćih i međunarodnih izdavača.

Tom prigodom Jasna Čapo je ocijenila za Hinu da je hrvatska etnologija na razini europske i svjetske.

"Ja bih rekla da je na razini europske i svjetske! Hrvatska etnologija ima zavidnu razinu kritičnosti", kazala je Jasna Čapo.

Lokalni su organizatori kongresa Institut za etnologiju i folkloristiku (IEF) u Zagrebu i Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Na kongresu, koji će se održati pod široko zamišljenom temom „Utopije, stvarnosti, baštine: etnografije za 21. stoljeće", sudjelovat će 93 hrvatska znanstvenika.

Gotovo cijela aktivna populacija naših etnologa pripravna je na izazov, ističe znanstvena savjetnica na IEF-u i članica Upravnog odbora SIEF-a Jasna Čapo.

Etnologija okrenuta suvremenosti

- Možete li nam obrazložiti ocjenu da je hrvatska etnologija po zrelosti i kritičnosti na europskoj razini?

Čapo: Mi njegujemo kritički teorijski i analitički pristup još od 1970-ih i 1980-ih godina, od doba Dunje Rihtman-Auguštin, dugogodišnje ravnateljice Instituta za etnologiju i folkloristiku. Uz nju se veže niz ključnih mijena u etnološkim istraživanjima u nas: istraživački interes premješta sa seoske kulture na urbane oblike kulture i transformacije u suvremenoj kulturi, što je donijelo i pomak u vremenskoj osi istraživanja. Time etnologija nužno postaje kritička znanost o kulturi, propituje svoje viđenje svijeta i pokušava nadići trenutno dominantne ideologije i politike. Danas smo možda više nego prije, a zasigurno osvještenije, svjesni moći ideološkog i politiziranog diskursa i na znanstvene proizvode. Na kongresu će i o tome biti riječi.

- Hrvatska etnologija ima slavnu povijest, utemeljitelj joj je Antun Radić, ali se čini da je ona danas opterećenje u očima javnosti. Mnogi ljudi još uvijek je povezuju s etničkim temama koje su u službi velikih nacionalnih projekata iz prošlosti.

Čapo: Na žalost, ne možemo biti zadovoljni recepcijom etnologije među građanima. Još uvijek je prevladavajuće mišljenje da se etnologija bavi, kako se nekad govorilo "plešućim seljacima", te da svojim istraživanjima seoske kulture izravno pridonosi nacionalnom projektu. No, kao što sam rekla, to odavno nije tako.

- Kojim se temama bavi danas etnologija? Možete li nam pokazati na primjeru dolazećeg kongresa?

Čapo: Naslov kongresa obuhvaća trijadu utopije, stvarnosti i baštine i nastoji je povezati s etnografskim istraživanjima suvremene kulture i svakodnevnih praksi u domeni religije, politike, baštine, glazbe, grada, hrane, turizma, migracija, suvremenih naracija i sl. i to s naglaskom na budućnost, na 21. stoljeće. Ključni pojmovi kongresa su utopije i baštine iz prošlosti i sadašnjosti, a sudionici propituju: Koje su to utopije: ljudska solidarnost, nacija, kvaliteta života, očuvanje kulture i ekoloških sustava, održivi razvoj, mir, ljubav, itd.? Gdje im je mjesto u zamislima baštine? Kako baština i utopijski diskursi utječu na našu dnevnu stvarnost? Ako se ideja modernističkog napretka shvati kao ostvarenje utopija, prošlo je stoljeće pokopalo mnoge vizije budućnosti. Veliki projekti modernizma i ideja linearnog napretka sami su po sebi mrtvi. Postavljajući ova pitanja, reflektirajući o prošlosti i sadašnjosti, etnolozi, kulturni antropolozi i folkloristi imaju itekako što reći o aktualnim pitanjima.

Nacionalni identitet je konstrukcija

- Pa, kako baština utječe na političku svakodnevnicu, kako se ona tumači i koristi?

Čapo: To što je baština jedna od triju naslovnih tema kongresa, govori o njezinoj aktualnosti ne samo u političkoj svakodnevici. Očaranost javnosti baštinom posljednjih godina mogla bi biti rezultat, kako smo već spomenuli, pokopanog mnoštva vizija budućnosti, što je naš pogled usmjerilo prema prošlosti. U etnološkom smislu baštinu definiramo kao suvremenu konstrukciju i reinterpretaciju tradicije oslonjenu na prošlost da bi se tumačila i stvarala sadašnjost u identitetske, turističke, obrazovne i zabavne svrhe. Dakle baština je danas sveprisutna, a zbog toga što je u domeni interpretacije, može se različito koristiti pa i zloporabiti. Zloporabu ponajčešće vežemo uz politiziranje kojega je u našem društvu napretek i previše.

- Kako je etnologija prošla kroz raspad Jugoslavije, tijekom kojeg je baština značajno korištena u ideološke svrhe?

Čapo: Hrvatska kritička etnologija je relativno bezbolno prošla kroz fazu nacionalnoga zanosa upravo stoga što je do 1990-ih već osvijestila da je nacionalni identitet konstrukcija. Ta je ideja možda neprihvatljiva širem građanstvu, no želim naglasiti da se time ne dovodi u pitanje temeljna, subjektivna dimenzija identiteta.

Identitet, naime, nije popis kulturnih obilježja koji bi nedvojbeno i isključivo karakterizirali naciju, nego je subjektivna predodžba o tome što jesmo. Identitet je bolje shvatiti kao projekciju onoga što možemo biti. Ako ga tako shvatimo, tada smo slobodni definirati što je za suvremeni položaj i trenutak nacije u sadašnjem europskom i svjetskom kontekstu najbolje izabrati kao svoj put. Pritom se, naravno, ne odričemo prošlih oblika kulture, ali ih ni ne postvarujemo. Time bi ograničavali stvaralačku slobodu koju nude identitetske konstrukcije.

Nacija nije isto što i etnička zajednica

- Kakvo je, u vezi s tim, kod nas prevladavajuće javno shvaćanje zajednice, države, nacionalnog i susjedstva (komšiluka)?

Čapo: U domaćoj se javnosti nacionalna zajednica shvaća prvenstveno kao etnička zajednica uokvirena nacionalnom državom. To je i način shvaćanja zajednice u nekim EU državama, npr. Njemačkoj, Austriji. U nas postoje prijepori treba li i u kojoj mjeri, te s kojim pravima, u nacionalnu zajednicu uključiti mnogobrojnu populaciju hrvatskoga podrijetla koja živi izvan hrvatskoga teritorija, dakle iseljenike i njihove potomke.

S druge strane, na sličan se način postavlja pitanje uključivanja manjinskih etničkih zajednica u nacionalnu zajednicu. Uključivanje uvijek ima pandan u isključivanju. No, modeli uključivanja i ocrtavanja granica nacije spram susjeda su promjenjivi. To su već eminentno politička pitanja.

Iz perspektive moderne angažirane kulturne antropologije rekla bih kako danas valja isticati i graditi suvremenu naciju na dobrim povijesnim primjerima tolerancije, uključivosti i zajedništva te na međunarodno prihvaćenim standardima ljudskih, kulturnih i manjinskih prava. Zašto ne i na inkluzivnim transnacionalnim identitetima pripadnika hrvatske dijaspore u drugoj, trećoj i četvrtoj generaciji koji pokazuju interes za zemlju svojih predaka?

- Etnologija je s velikim zanimanjem pratila migracije stanovništva. S kakvim rezultatima?

Čapo: Etnološki pristupi iseljeništvu upućuju na pluralnost i heterogenost migracijskih praksi i naracija. Oni jesu donekle promijenili percepciju hrvatske (e)migracije, no još uvijek ne u potpunosti, jer je ta tema duboko ispolitizirana i zadire u dnevnopolitičke konfliktne ideološke diskurse koje sam već spomenula.

- A jesu li predmet zanimanja etnoloških istraživanja i aktualni procesi koji dolaze iz činjenice da je Hrvatska danas dio zajednice zemalja pred čijim vratima nemilo stradavaju stotine pa i tisuće imigranata iz Afrike?

Čapo: Kako da ne! Hrvatska je oduvijek bila i jest iseljenička zemlja, no moglo bi se dogoditi da uskoro postanemo i useljenička zemlja. Držim da upravo iskustvo nacionalnoga iseljavanja, u različitim okolnostima, pa i onima koje bismo današnjom terminologijom nazvali izbjegličkim, može biti podlogom da se suvremena Hrvatska pokaže otvorenom spram imigrantskih valova iz Afrike i Bliskoga Istoka. Čini mi se da je društvo s takvom iseljeničkom poviješću kao što je naša na to spremno, no problemi dolaze iz domene politike i njoj služećih medija koji produbljuju percepciju o ksenofobnim, isključivim i netolerantnim stanovnicima ove zemlje. Dolaze i iz licemjerja Europske unije kad je riječ o tom pitanju.

U Hrvatskoj traje rat memorija ispražnjenih od sadržaja

- Što je sa socijalističkom baštinom u Hrvatskoj? Što etnologija kaže kako se danas gleda na klasnu svijest, socijalističko samoupravljanje, kakvo je sjećanje na Tita i kako se sagledava popularna kultura toga doba?

Čapo: Neprijeporno je da u Hrvatskoj, kao i u drugim europskim zemljama, postoje heterogene memorije, sjećanja na povijesne događaje i razdoblja. U posljednje vrijeme one su u sve jačem sukobu i dale su izvanrednu podlogu za političke manipulacije i eskalaciju opasnih uzajamnih optužbi i etiketa gotovo potpuno ispražnjenih od sadržaja. Ponekad se doima kao da smo vremenskim strojem prebačeni u jedno davno vrijeme, kojega se iskustveno može sjećati tek manji dio stanovništva. No, da se i o tome može pisati znanstveno, samo-refleksivno i obezstrašćeno, svjedoče i novija izdanja Instituta za etnologiju i folkloristiku, kao i zbornik O Titu kao mitu: Proslava dana mladosti u Kumrovcu koji je nastao u vrijeme prije eskalacije unutarhrvatskog ideološkog sukoba.

- Često smo tijekom razgovora dolazili do zaključka kako politika krivo preusmjeri društvene odnose i izmanipulira ih. Što bi donositelji političkih odluka trebali, u skladu s nalazima etnologa, učiniti?

Čapo: Biti društveno odgovorni i raditi na dobrobit društva, dugoročno i odgovorno, okrenuti se od politiziranih borbi oko memorije, simbola i tumačenja prošlosti ka konkretnim sadašnjim problemima, nastojeći naći neku domenu koju bismo posebno razvijali. Kako reče jedan stranac neki dan, inače dobar poznavatelj hrvatskih prilika, moramo pokušati prodati domaću pamet kad već gotovo ništa ne proizvodimo!