Ovaj tjedan na 21. Zadarskom kazališnom ljetu pogledajte dvije sjajne predstave: monodramu Teatra Rugantino, ŽIVOT JE ČUDO/ hommage Ivici Vidoviću i hit predstavu THELMA &LOUISE, INK Gradsko kazalište Pula.

Utorak/14.7./21:30

lapidarij Narodnog muzeja

Teatar RUGANTINO

Ivica Ivanišević, ŽIVOT JE ČUDO

redateljica: Gordana Gadžić

igra: Siniša Popović

glazba: Darko Rundek

Predstava Život je čudo, svojevrsni je hommage velikanu hrvatskog glumišta Ivici Vidoviću po čijoj narudžbi je ovaj tekst napisao priznati pisac i novinar Ivica Ivanišević. Ova odlična predstava govori o umijeću radovanja životu te na dostojan način čuva sjećanje na jednog od osnivača Teatra Rugantino.

Pomiren sa sudbinom i svijetom Splićanin Fabijan pripovijeda o odrastanju u siromašnom ribarsko-težačkom predgrađu, životu tijekom fašističke okupacije, internaciji u izbjeglički logor El Shatt, danima socijalističke izgradnje, tranzicijske razgradnje... No, velike i dramatične smjene društvenih poredaka samo su kulise pred kojima se zbrajaju svi njegovi  emocionalni gubici.....

Četvrtak/ 16.07./ 21:30

lapidarij Narodnog muzeja

INK Gradsko kazalište Pula

THELMA & LOUISE

redatelj: Dalibor Matanić

igraju: Tihana Lazović, Lana Gojak, Senka Bulić, Rade Radolović, Janko Popović Volarić

Nastala po motivima scenarija Callie Khouri istoimenoga filma iz 1991. slavnog filmskog redatelja Ridleyja Scotta, Matanićeva drama problematizira  slobodu žene, njezino zlorabljenje i nemoć komunikacije.

Godine 1991. svijetu se predstavio film Thelma & Louise koji je pod redateljskom palicom Ridelya Scotta, bez obzira na pomalo mainstreamski okvir, uzburkao javnost i ostao mnogima jedan od dražih filmova. Zašto? Prije svega, riječ je o vremenu dok još nisu bili toliko aktivni suvremeni klasici filma i književnosti, poput Michaela Hanekea i Michela Houellebecqa, koji će tek ukazati na prokletstvo suvremenoga života, pogubljenosti individua, na vapaj za ljudskom slobodom.

Nije tada bilo ni planetarno popularnoga Matrixa koji, otvorivši Pandorinu kutiju referencama na Baudrillarda pa i na istočnjački budizam, otvara tezu slobode samo kao privida, kao nametnuti lažni okvir življenja.

Tada su se, te 1991., pojavile, otisnule i prepustile životnom vikendu dvije "male" žene, prijateljice iz predgrađa, jedna konobarica i jedna kućanica, putovanju koje je vrlo brzo rezultiralo bijegom pred cijelim društvom, koje počinje stezati obruč oko njihova izleta, bijegom u pakao. Upravo u tome bijegu leži odgovor zašto je film ostavio takav trag, u njihovom primoranom bijegu koji uskoro postaje naslućivanje njihova oslobađanja od očekivanog, od formi i svega nametnutog društvenim kanonima, u njihovoj hrabrosti krije se odgovor i vapaj za slobodom svakoga gledatelja.

Svojim scenarijem Callie Khouri pogodila je žicu postavljajući glavnim protagonisticama žene iz neugledne svakodnevnice, periferije, iz "nevidljivih života" koje ipak spletom okolnosti uspiju doživjeti transformaciju i prkositi nametnutoj igri. S takvim "malim" ženama iz predgrađa, prostodušnim prijateljicama takve kakve jesu, u tom se trenutku svatko s njima, s Thelmom i Louise, lako može poistovjetiti, jer oslobađanje više nije rezervirano samo za likove superjunaka: sloboda najednom postaje moguća svima, kad to uspijeva ljudima koje viđamo svakodnevno oko nas, zašto ne bi i nama...

S vremenskom distancom od filma, stvari su se počele mijenjati u društvu i kulturi, previše se u zadnjih dvadesetak godina snimilo filmova, upriličilo predstava, komponiralo glazbe i napisalo knjiga o propitkivanju zamki za ljudsku sreću i humanost koje je civilizacija sama sebi postavila da s našom adaptacijom ne bi krenuli korak dalje. Možda je precizniji izraz korak dublje u smjeru traženja okidača, traženja točnog ljudskog stanja u kojem je ono sposobno danas dosegnuti stanje slobode bez obzira na sve prepreke... I došli smo do boli kao univerzalnoga pokretača glavnih likova ne bi li se izdigli iznad osjećaja da su samo dio slijepog stada koje sluša nevidljive komande.

Duboko zatomljena, tiha i sveprisutna bol ono je što u sebi nose naši likovi i nije nimalo slučajno što su žene. Neravnopravniji i suptilniji spol doživio je u zadnje vrijeme velike korake k ravnopravnosti, no u podosta slučajeva to nije donijelo i sreću, ili je sreća opet samo dirigirani privid u kojem se naslućuje da stvari baš i nisu do kraja iskrene.

Bitan manevar u adaptaciji je transformacija inspektora iz originalnoga scenarija u inspektoricu, ona nas kroz vlastitu bol vodi kroz priču i hrani svoj život slobodom koju su osjetile druge dvije žene, Thelma i Louise. Poput televizijskih programa kojima se hrane milijuni na foteljama u dnevnom boravku, poput upijanja slika s malih ekrana u nerješavanju vlastitog života, tako se inspektorica uvlači u živote glavnih junakinja ne bi li dosegla mogućnost da barem osjeti isto što i njih dvije. Inspektorica postaje svjesna boli koju su kroz život odgađale i potiskivale Thelma i Louise, i u trenutku kad su se napokon suočile s najvećim strahovima postale su slobodna bića pa makar to značilo i put u smrt. U tiraniji, maltretiranju, nesposobnosti komunikacije i naivnosti u odnosu s muškarcima koji prolaze kroz njihove živote, naše su žene uronile u vlastitu bol i više nisu imale što izgubiti...

Kroz stalne sumnje da živimo u već određenim, šabloniziranim matricama, Thelma i Louise kao likovi postaju manifestom kako se sloboda može postići obračunom s vlastitim strahovima i kako se potmula bol duboko iz vlastitih njedara pretvara u katarzu. U suvremenoj civilizaciji gdje je sve upregnuto da se ljudsko biće konstantno razvija i hrani osjećajem straha, jedna konobarica i jedna kućanica nam pokazuju kako treba živjeti, pokazuju da ipak osjećaj stvarne slobode nije nemoguća misija koliko god nas učili da ne dižemo glave...

Thelma i Louise nas podsjećaju i ohrabruju da osjetimo kako je jedna minuta slobode vrednija od sto godina života u uplašenoj masi.