Novi roman nagrađivanog književnika i urednika Kristijana Vujičića "Knjiga izlazaka", u kojemu glavni junak kreće na duhovito misaono putovanje prošlošću svojih odnosa sa ženama, prema piščevim je riječima literarna potraga za ljubavlju i posveta svim usamljenim srcima.

 "Moj je roman posveta svima onima koji su usamljeni a žele pronaći biće s kojim će su-živjeti u ljubavi, ali i onima koji su taj odnos ostvarili", kazao je Vujičić u razgovoru za Hinu. "Susrećem brojne ljude koji često imaju jedan od ova dva problema: ili su sami i nesretni ili nisu zadovoljni u odnosima u kojima jesu. Riječ je, dakle, o literarnom putovanju potrage za ljubavlju", pojasnio je.

 Roman je upravo objavljen u izdanju Naklade Ljevak, gdje je Vujičić dugogodišnji urednik, za što je 2014. dobio nagradu Kiklop za urednika godine.

U romanu svojevrsni piščev alter ego, četrdesetogodišnji Božidar Kukec, rekapitulira sve svoje dotadašnje odnose s djevojkama i ženama u formi koja imitira ispitivanje koje nad njim naizgled bez ikakve najave provode dvojica djelatnika izmišljenog Odjela za ćudoređe.

"Kukec nije u pravom smislu riječi moj alter ego. Ja sam pisac i kao takav u svoj književni lik ugrađujem mnoge 'druge živote', priče i anegdote koje nisam doživio", istaknuo je Vujičić.

U nekim je događajima iz knjige i sam sudjelovao, nekima je svjedočio, a neke je izmislio, napomenuo je. "Na primjer, u priči Šest(insk)o čulo' držao sam se događaja iz mladosti u kojem nikako nisam mogao zapamtiti ime djevojke s kojom sam kratko izlazio. S druge strane, događaj iz Kulušića, za one koji će čitati knjigu, prepričao mi je poznanik, a priču 'Žena koja mi je čitala' – u kojoj mojemu glavnom liku starija gospođa koja mu je ostavljena na čuvanje počinje čitati erotsku poeziju – izmislio sam", istaknuo je.  

"Naravno da i ono što nam netko prepriča moramo propustiti kroz 'sito i rešeto' vlastitih razmišljanja. Zajednički nazivnik svih priča je duhovit prikaz situacija i događaja koje isprva mogu izgledati jako ozbiljno", zaključio je.

Literarna posveta ženama i ljubavi

Prava tema romana zapravo je rekapitulacija odnosa sa ženama, napomenuo je Vujičić, jer "postoje mnoge drage žene koje sam upoznao i s kojima sam ostvario prijateljske odnose i ponekad mislim da mi je čak i lakše s njima uspostaviti kvalitetan odnos: sviđa mi se njihova osjećajnost, inteligencija, otvorenost, zaigranost i drukčiji pristup stvarnosti".

Riječ je o već oprobanoj Vujičićevoj metodi istraživanja sebe i svijeta koji ga okružuje primijenjenoj u njegovu prethodnom romanu "Ponavljanje: zaigranost proljeća i života" (2012.), koji je bio polufinalist nagrade Tportala za roman godine, te romanu koji mu je prethodio, "Udruženje za mravlje igre" (2009., uži izbor za Nagradu SFERA). Napisao je još romane "Gospodin Bezimeni" (2007., uži izbor za Nagradu Fran Galović) te "Welcome to Croatia: doživljaji jednog turističkog vodiča" (2006., Nagrada Kiklop).

Svima je njima zajednička piščeva potraga za smislom u svijetu ispunjenim besmislom.

 "Ljubav i samoća, koliko god izgledaju kao univerzalni fenomeni, zapravo su vrlo osobni i intimni. Mi možemo o tome razgovarati, ali svatko od nas voli i pati na drukčiji – sebi svojstven način", kazao je Vujčić. "Kada bi se svi držali misli Erica Fromma da je 'ljubav aktivna briga za život i razvitak osobe koju volimo' – sve bi bilo u redu, no, prije toga potrebno je pronaći tu osobu i živjeti s njom na upravo takav način", dodao je.

I u "Ponavljanju" i u "Udruženju" Vujičić se bavi prošlošću, pokušajem analize stanja pa onda i aktivne borbe za "ljepotom života nužnom da bi se čovjek osjećao živim".

"Riječ je o ljepoti života u kojoj kao čovjek i pisac ne tražim previše: da ljudi vole i budu voljeni, žive ispunjenim duhovnim životom ako je to njihov način prolaženja kroz prostor i vrijeme i da mogu živjeti od onoga što rade", kazao je pisac.

"U 'Ponavljanju' je bila riječ o 'vraćanju' onoga posebnoga trenutka koji smo proživjeli u djetinjstvu, a ovdje je riječ o sjećanju na izlaske i osobe na koje je Kukec u svojem životu nailazio. Ono što je bitno: ljubav jest moja literarna preokupacija, a samo analizom vlastitoga života možemo doći do odgovora. A onda i nasmijati se sami sebi, svojim i tuđim propustima", dodao je.

Samopropitivanje kao raskrinkavanje poimanja dobra i zla

Njegov se lik na početku romana propituje o razlozima trenutačne usamljenosti. Svojim promišljanjima o sebi, svojem životu i odnosima na neki način priziva dvojicu neočekivanih gostiju, čiji ga dolazak isprva šokira.

"Optužnica je pomalo ironična i nestvarna: Kukec je serijski monogamist… On se brani, ali sa svakom pričom tone sve dublje… sve dok ne shvati da se za ljubavlju ne treba trčati, nego je treba čekati", kazao je Vujičić.

Očito pristigli sa zadaćom da kroz analizu i pretresanje svih pojedinosti Kukecovih odnosa sa suprotnim spolom i još možda ponekog moralno dubioznog ponašanja iz prošlosti dovedu i samoga Kukeca do nekih zaključaka o sebi samome, gospoda Gott i i Vargek, kao što im i sama imena sugeriraju, simboli su dobra i zla.

"Situacija je pomalo kafkijanska… Iako bi netko mogao pomisliti da je riječ o nekakvoj Kukčevoj savjesti, tome nije tako. Njih dvojica simboli su jedne velike životne iluzije: Gott, odvjetnik u ovom slučaju, uređen, blagoglagoljiv, usrdan, i pritom prilično beskrvan, predstavlja birokratski sustav prepun inercije, formalnih riječi i praznih floskula. Vargek, đavolji odvjetnik, uglađeni fakin, zavodljiv i napadan, siguran u svoj 'fredimerkurijevski' izgled, predstavlja iluziju iluzije", pojasnio je autor.

"O čemu je zapravo riječ? Iluzija je slična onome što nalazimo i u našoj svakodnevici: budući da su maske odavno stavljene na lica, teško je razlučiti tko je na strani dobra i tko što zapravo predstavlja. Sve daleko više sliči na onaj Nietzscheov naslov 's onu stranu dobra i zla'. Tako s vremenom i u romanu, iluzija postojanja biva na svojem vrhuncu: Kukec se sve manje sviđa svojem odvjetniku, a sve više razumijevanja za njega ima upravo gospodin Vargek, osoba koja bi ga trebala napadati", dodao je.

Neobični trojac zajednički zapisuje Kukecovu "Knjigu izlazaka", "simbol raskrinkavanja lažnosti suvremenoga ubrzanoga života u društvu u kojem sve mora biti 'odmah i sada', u kojem nam reklame govore kako bismo trebali živjeti, koji bismo auto morali voziti, a modna industrija poručuje kako bi muškarci i žene trebali izgledati".

"Simbolikom raskrinkavanja lažnoga blještavila i glavni lik, nes(p)retni ljubavnik Kukec, razvija se i postaje bolji i drukčiji. On se obrnuto od Kafkina lika u 'Preobražaju' pretvara iz Kuk(e)ca u čovjeka koji nastavlja potragu za ljepotom života", napomenuo je nadalje.

Čovjek kao nadahnuće

Autor u romanu rado eksperimentira, citira i parodira – pozivajući se, osim na Kafku, i na Bulgakova i Bukowskoga – filozofski program pomiješan je s humorističnim, religijski s trivijalnim, putopisni sa stripovskim i filmskim, i tako redom.

"Svi mi – i pisci i čitatelji – prije svega smo (i prvotno bili) čitatelji. Poštujem tradiciju čitanja, čitanje je za pisca bitno gotovo koliko i pisanje, i nikako ne želim bježati od te činjenice. Ponekad se poigravam nekim motivom, a ponekad želim vidjeti kako bi se neka starija filozofska ideja ostvarila u životu suvremenoga čovjeka", kazao je.

Bukowskoga u romanu koristi dvojako: s jedne strane voli njegove priče i pjesme, a s druge, one ironijske strane, to je posveta mnogim samo(pro)zvanim piscima koje srećemo u svojim životima i koji nam bez okolišanja kažu da su upravo oni novi Bukowski, Krleža ili Dostojevski.

Njegov se glavni lik svojeg života "U uredničkom smislu, najviše me vesele knjige suvremenih teoretičara (Eagleton, Badiou, Rancière itd.) i vrsnih europskih i svjetskih književnika (Amado, Petruševska, Coupland, Myśliwski, Cruz itd.). U središtu mojega zanimanja tribina 'Paralelnih svjetova' upravo je čovjek i filozofski pogled na njegov odnos prema vlastitom identitetu, jeziku, postojanju i smislu života općenito"prisjeća kroz tulumarenja po zagrebačkim kvartovima i klubovima poput Kulušića i Jabuke, slikovito ocrtavajući noćni život u tome gradu u jednom razdoblju njegove prošlosti. "Rođen sam u Zagrebu i Zagreb je moje nadahnuće. Može biti da je svaki moj roman – koliko god imao drukčiju radnju u svojoj biti – roman o Zagrebu. Volim taj grad na način na koji se već može voljeti jedan grad kroz njegove ljude, građevine i povijest ali isto tako, upravo zbog toga osjećaja privrženosti, poštujem ljude koji su se u Zagreb doselili i uživam u otkrivanju meni nepoznatih, drugih mjesta i gradova", napomenuo je.

Ljubav prema pisanoj riječi Vujičića je odvela i u uredničke vode: godinama u Nakladi Ljevak uređuje knjige iz područja publicistike i književnosti a već gotovo cijelo desetljeće uređuje i vodi tribine društveno-humanističke tematike pod nazivom "Paralelni svjetovi" u Zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića.

"Svim tim temama prilazim s malom dozom humora, a moj humor nalazi svoje izvore u stripu 'Alan Ford' i u skečevima Monty Pythona. Vjerujem da će čitatelji natruhe takva humora pronaći i u mojoj 'Knjizi izlazaka'", poručio je.

O svojem novom romanu, literarnim preokupacijama i uredničkome poslu, Vujičić će govoriti u utorak na predstavljanju u zagrebačkom Vinyl Baru u razgovoru s književnicima Ivanom Simić Bodrožić i Ivicom Prtenjačom.