Sutra, u utorak 20. listopada u HNK Zadar s početkom u 20 sati otvara se dramska sezona predstavom Kristofor Kolumbo Zagrebačkog kazališta mladih u režiji Renea Medvešeka.

Rene Medvešek, glumac i redatelj, rođen na prvi dan ljeta, broji niz filmskih, redateljskih i autorskih radova a svoja je najuspješnija ostvarenja imao u matičnom Zagrebačkom kazalištu mladih kojem je vjeran od diplome.

Predstava Kristofor Kolumbo imala je svoju premijeru lani u studenom a Rene Medvešek, po mišljenju mnogih, i više nego uspješno je postavio na daske ranu Krležinu ekspresionističku jednočinku o metaforičkom i zbiljskom putovanju.

U svojim dnevničkim zapisima Krleža se pita što je progres i postoji li uopće u mislima onih koji nisu naprednjaci a prvi rukopis "Kolumba" Krleža je bio posvetio Lenjinu. 

O jednu malenu kružnicu naša se civilizacija spotaknula i pala na ispitu zrelosti. To malo O je ono O koje otvara pitanje je li usputno preimenovanje Kristofora u Koristofora neizbježna prateća pojava svakog putovanja u Novo? Kolumbo mladoga Krleže od onih je koji znaju odgovor. Jedina prepreka koja ga čeka na tome putu zasigurno je pitanje kako oprostiti onima koji ga nisu mogli razumjeti.

To je tzv. tragedija genija u kojoj je vizionarstvo pojedinca suprotstavljeno koristoljublju i smrtnom strahu mase a utišana je pojavom Admirala koji se pita Kamo?

U posljednjih sto godina politička je retorika oduzela istinsku snagu napretku i promjeni. Zemlja je strpljivo trpjela sve naše revolucije kao da nam zaista vjeruje dok tvrdimo da znamo odgovor na pitanje Kamo? Jesmo li zaista spremni za Novo koje uvijek podrazumijeva promjenu i gubi li pobuna svoju vrijednost ako ne teži promjenama duha? U riječima Krležina Kolumba možda je moguće potražiti odgovore na ta pitanja. Revolucija na koju nas on poziva revolucija je duha i tu se ne smije zaustaviti ni na trenutak.

U samoj predstavi jasan je utjecaj ekspresionizma i eksperimentalnih kazališnih strujanja (poigravanje sa zvucima, rasvjetom, jurnjava i tučnjava po pozornici, retorika likova koja nalikuje deklamatorskim političkim proglasima). Sama je predstava globalna metafora suvremene hrvatske i europske zbilje.

Kad je posrijedi ova jednočinka, malo je igrana. Glasovita je i ujedno po svim, osobito glumačkim zapisima, inscenacija redatelja Georgija Para, 1973. u Dubrovniku. Bio je dao izgraditi pravi pravcati jedrenjak "Santa Maria", pa se na njemu igralo, skupa s publikom, u plovidbi do Lokruma.

Sam Medvešek o radu na predstavi kaže: "Zapravo, Krleži  me privlači to što se teatru mnogo više klanja nego je spram njega ciničan. Njegov je zanos toliko jak da glumi daje ton, nudi jake poteze, fascinantne u svom rukopisu. U tome otkrivam veliki razlog za veselje, poziv na veselje, kazališno veselje, radost igre".

Glavna uloga povjerena je Krešimiru Mikiću a osim što je izvanredan glumac, odgovoran i vrlo radin, Krešimir Mikić "pripada onoj vrsti umjetnika koja svoj rad prelama duboko u sebi a to je osnovni preduvjet da bi se mogao priznati dramski problem u njegovoj dubini".

Zanimljivo je istaknuti da Medvešekova asocijacija za glavni lik u predstavi nije konkretna osoba, nego težnja i vjera da je put do zvijezda moguć."U svakome tinja ili je zapretena naslaga sumnji i pitanja. A kad bismo razgovarali o konkretnoj osobi, na Kristofora Kolumba podsjeća me Siniša Glavašević, čovjek koji je usred brodoloma odlučio ustrajati na putu do zvijezda, gotovo ga doslovno opisavši u svojoj ‘Priči o moru'."

Rene Medvešek bio je u kazališnom posjetu Dalmaciji prije sedam mjeseci kada je na velikoj sceni splitskog HNK postavio Idomeneja i oduševio publiku te stoga nema razloga da i domaća publika na otvorenju dramske sezone dođe provjeriti što ovaj renomirani i nagrađivani kazališni entuzijast želi poručiti svojim ambicioznim i uspješnim uprizorenjem svevremenskog Miroslava Krleže.