Predstava je na neki način hommage Ljubiši Ristiću, jednom od najznačajnijih redatelja bivše Jugoslavije, koji je zajedno s Radom Šerbedžijom, Nadom Kokotović i Dušanom Jovanovićem osnovao u Zagrebu 1977. kazalište KPGT (Kazalište, pozorište, gledališče, teatar), čije su kultne predstave poput 'Oslobođenja Skoplja' i 'Karamazovih' otvarale pitanja o Informbirou, NOB-u i drugim tabu-temama.

Međutim Frljić se u njoj ne bavi političkom dimenzijom Ljubiše Ristića, koji je zbog članstva u JUL-u Mirjane Marković i bliskosti sa Slobodanom Miloševićem bio izbrisan iz javnog prostora Srbije, a zatim i u cijeloj regiji, nego njegovim nasljeđem i utjecajem koji je imao na mlađu generaciju redatelja.

Zapravo, Ristića tretira kao metaforu jednog vremena i jednog prostora, a njegovu sudbinu poistovjećuje sa sudbinom bivše zemlje. Moglo bi se čak reći da je Ristić uzet kao metafora pervertiranja jugoslavenske ideje.

Predstava je nastala u koprodukciji Slovenskog mladinskog gledališča, Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca te festivala Bitef i MOT, a u njoj nastupaju glumci riječkoga HNK Nika Mišković i Jerko Marčić te glumci SMG-a Primož Bezjak, Uroš Kaurin, Draga Potočnjak, Matej Recer i Blaž Šef. Predstavu su inicirali članovi Slovenskog mladinskog gledališča jer su u povodu 60. godišnjice svog kazališta željeli podsjetiti na vrijeme kad je Ristić djelovao u njemu. Naime Ristić je 1980. po motivima Kiševe 'Grobnice za Borisa Davidoviča' u SMG-u postavio legendarnu 'Misu u a-molu' i time u kazališni prostor donio temu staljinizma.

Zanimljivo je podsjetiti da je Ristić, slično kao danas Frljić, u toj predstavi koristio metodu montaže te je tako montirao fragmente iz Kiševog romana zajedno s citatima iz tekstova Lenjina, Trockog, Prudhona, anarhističkih manifesta Mihaila Bakunjina, Petra Kropotkina, Enrika Malateste i drugih pisaca ruske revolucije i postrevolucije, pa čak i dijelove iz 'Hamleta'. Tom predstavom je Ristić u potpunosti napustio klasičan odnos literature i kazališta, najavivši ulazak politike u kazalište, a SMG je ubrzo postao centrom politički angažiranog teatra u bivšoj Jugoslaviji, čiji su utjecaji prisutni i danas.

'Kompleks Ristić' je praizveden na Bitefu u Beogradu te je prilično uzrujao i podijelio publiku na zagovornike i protivnike, a zatim je izveden u Skoplju i Ljubljani. Isprovocirao je i samog Ristića da izjavi da predstavu nije gledao i da ga ona uopće ne zanima. Ona sama koncipirana je kao neverbalni tip kazališta, bez riječi, a sastavljena je od niza kratkih, ali zaokruženih i vizualno dojmljivih scena, među kojima se razaznaju parafraze iz Ristićevih predstava 'Misa u a-molu' i 'Resničnost', kao i neki književni, slikarski, kazališni i filmski citati. Njihovo nizanje prate partizanske i antifašističke pjesme ('O, bella ciao', 'Bilećanka'...), kao i nekoliko sentimentalnih i nostalgičnih skladbi koje određuju atmosferu komada.

Dojmu socijalnog nadrealizma, kako je žanr predstave definirao sam Frljić, pridonose i natpisi (Ristić, Revolucija, Resničnost), geste, pokreti, kostimi (vjenčanica) te drugi scenografski elementi (zastava).

 Predstava se dijelom bavi i bunkeriranim filmom 'Plastični Isus' Lazara Stojanovića, iz kojeg su socijalistički cenzori izbacili scenu vjenčanja Ljubiše Ristića i njegove tadašnje supruge zbog toga što su se u njoj vidjeli njihovi očevi generali. To je eksplicitno prikazano u jednoj od ključnih scena predstave u kojoj glumci nose kartonske maske sa Staljinovim licem dok se u pozadini, na platnu, projicira poruka kojom se objašnjava da je ta scena nestala dok je film čuvala država.

Predstava počinje žestoko, a zatim scene postaju ilustrativnije i gotovo banalne. Već na samom početku Sloboda, zaogrnutu u zastavu SFRJ, stoji na vrhu zatvora i pljuje narodu u usta, zatim narod vraća slinu u usta Slobodi, a potom Sloboda radi felacio boci coca-cole na kojoj piše 'Revolucija'. Zatim se glumci svlače i uriniraju po karti Jugoslavije, iscrtanoj crvenom komunističkom bojom na podu pozornice HKD-a, odijevaju se u vojnike te s partizanskim pozdravom stupaju obuveni u cipele u obliku tenkova s natpisom 'Resničnost' te slažu na podu od kockica šećera naziv Ristićevog teatra, KPGT, a zatim ga uništavaju i prožderu. Tada zauzimaju vampirsko-orgijastičke poze, slijede scene muškog silovanja, pojavljuju se partizani čije oči krvare...

Može se reći da je Frljić u 'Kompleksu Ristić' pomoću tipične Ristićeve redateljske metode rekontekstualizirao neke scene iz njegovih predstava postavljenih u SMG-u te ponudio kritički hommage Ristiću i njegovom kontroverznom redateljskom i političkom djelovanju, ali i priču o propasti bivše zemlje i vrijednostima koje su je formirale. Naime u svakoj od slika mogu se prepoznati neki od motiva poput osnivanja i raspada Ristićevog KPGT-a, sloma staljinizma te raspada Jugoslavije i propasti ljevičarskih ideja. Kako je izjavila Dragica Potočnjak, glumica SMG-a koja je glumila u originalnim Ristićevim predstavama, a sada je sudjelovala u regionalnom istraživačkom timu, predstava se stoga mogla zvati i 'Misa za Jugoslaviju'.

U svakom slučaju, ovom predstavom Frljić i dalje ide putem osvještavanja veze politike i kazališta, na kojem analizira međuljudske odnose, kao i odnos umjetnosti i politike. Također se čini da je ovom predstavom želio pokazati ozbiljnost svoje režije.

Na kraju ostaje otvoreno pitanje odnosi li se naslov predstave na kompleks od Ristića, Ristićevu iskompleksiranost ili na kompleksan utjecaj Ristićevog politički angažiranog KPGT-a na mnoge redatelje, one koji danas rade bitne predstave u regiji. Frljić je vjerojatno i to pitanje želio ostaviti nedorečenim, tako da sami gledatelji pronađu svoje odgovore.