Nakon pretpremijere za koju je vladao dobar interes publike, sinoć je u HNK Zadar odigrana prva premijera ove sezone. I prije samoga početka predstave publika je mogla naslutiti atmosferu koja je očekuje. Naime, kao uvertira u predstavu kazališni je foaje bio ispunjen crvenom svjetlošću a svjetla su bila potpuno prigušena. Za dobivanje akustičnoga dojma puštena je snimka glasanja cvrčka koja je pridonijela potpunom dojmu vreline ljeta kada se radnja predstave i odvija.

Predstava počinje potpuno bez riječi: pet glumica sjedi na stolcima pokrivene korotnom čipkastom crninom a ispred njih scenom u tišini prolazi mrtvački sanduk.

Bernarda, koju igra Jasna Ančić a 1974. je igrala Martiriju, nemilosrdna je žena vođena tradicijom i odgojem slijepa za ono što se događa u njezinoj vlastitoj kući, ali zato je unutarnje oči itekako dobro služe. Naime, nakon smrti njezinoga muža prepušten joj je odgoj pet kćeri koje su u osjetljivoj dobi kada otkrivaju čari vlastitoga tijela i onoga što donosi kada se nađe u muškoj blizini istoga, no surova tradicija nalaže žalovanje za pokojnikom od ni više ni manje nego osam godina.

Jasna je ovoj ulozi odigrala svojevrsnu "mater familias" koja se ne libi udaraca ni uvreda na račun kćeri, no ipak i Bernarda ima poveznicu sa kćerima: i ona sama čezne za tjelesnim kontaktom, a da bi njena tajna bila jasnija publici pobrinuo se redatelj u simboličkoj igri kada glumica sjedi na stolcu a na pozornici se izmjenjuje svjetla dok u pozadini sjene djevojaka senzualno uzdišu. Zapravo, redatelj je svakoj od glumica dao prostora za simboličku igru da što vjernije prikaže svoj lik: svaka od njih ima solo simboličku dionicu u kojoj može posebno doći do izražaja.

Na sceni su prisutni simboli sata i naranče koja je karakteristična za Lorcinu poeziju. Tako se po tim istim narančama gazi ili ih glumice grubo gule. Sat bi mogao predstavljati neizbježno otjecanje vremena ili pak otkucavanje biološkoga sata. Zapravo, u cijeloj predstavi je prisutno poigravanje rekvizitima: hlađenje čašom, plahta koja je vjenčanica koju treba vesti ili stolice kojima glumice jedna drugoj čine prepreke na putu.

U ovoj je predstavi naglašen međusestrinski odnos. Kada se svađaju imamo priliku vidjeti glasnu žensku svađu u kojoj se ne štede ni riječi ni vlasi, a u jednoj sceni majka najstarijoj kćeri Angustiji bespoštedno razmrlja ruž oko cijelih usta. Njihove različite karaktere otkrivaju i stavovi kojima se razlikuju jedna od druge jednako kao i sitne razlike u jednostavnim blijedim opravama, tako da se može zaključiti da se u predstavi vodilo računa o  svakom detalju, od kostimografije do scenografije.

Scenografija je bila posebno dojmljiva. Krevet, kao univerzalno mjesto njihove čežnje, odigrao je ključnu ulogu u prikazivanju snatrenja svih akterica na sceni pa one osim što doslovno uranjaju u krevet jednako tako uranjaju u svijet svojih snova o muškom dodiru.

Martirija (Žana Bumber) djevojka sa nesretnim biljegom grbe i rane iz prošlosti, ostaje vjerna svomu liku sukladnim zgrčenim kretanjem po pozornici ali i nimalo lakim zadatkom da prikriva svoje simpatije prema sestrinome zaručniku. ona često zna istaknuti kako joj je "vruće"  "kako jedva čeka studeni da prođe prokleta vrućina". Na sceni je najčešće u paru sa Amelijom koju igra perspektivna mlada Lucija Matković što bi možda mogao biti razlogom debitiranja  jer je mlada glumica potekla iz radionice u kojoj joj je upravo Žana mentorica, a posebno je upečatljiva scena u kojoj se Amelijina strast manifestira suptilnim pokazivanjem noge, dodirivanjem vrata i kose.

Helena Kalinić odigrala je ulogu Angustije i pozornicom se kretala nenametljivo i u interakciji sa sestrama kontrirala u skladu sa karakterom lika. U predstavi nisu nimalo nevažni likovi sluškinje Poncije (Anđela Ćurković-Petković) i Bernardine majke koju je utjelovila koreografkinja Sanja Petrovski.

Njih su dvije glasovi razuma, sve znaju ali predočavaju na različite načine. Poncija suptilno, poput tipične sluškinje drži stranu sestrama ali i navodi majku na razmišljanje, a njihova baka poput dvorske lude koju nitko ne shvaća ozbiljno njihov je unutarnji glas koji zna reći: „Mrzim ove usidjelice" ili „Jedva se čekam udati". Ona opisuje svoju kćer kao Bernarda - lice leoparda, a unuke Martirija - lice mučenice ili Magdalena lice kao hijena. Također, ona se jedina pojavljuje u bijelom i pridonosi trenutačnom komičnom efektu.

Svakako, sve su oči bile uprte u Tihanu Lazović koja je igrala najprkosniju sestru Adelu. Već svojim prvim samostalnim pojavljivanjem unosi ravnotežu na scenu: prethodno se sestre vrijeđaju a Adela se u zelenoj satenskoj haljini penje na stolac i glumi da je snijela jaje. Adeline su replike reske, drske i jasne. Ona odbija šivati sestrinu vjenčanicu, ustrajna je u svojoj buntovnosti, a posebno je zanimljiv kontrast boje glasa na relaciji Ančić-Lazović.

Magdalena je najrealnija, čitačica tuđih vibracija i njoj nitko ne može lagati. Bez dlake je na jeziku pa u jednom trenutku sestri Angustiji ironično odvraća: „Oduvijek si se isticala lijepom figurom i finoćom." Što se tiče lijepe figure ova je glumica (Mia Zara Burčul) u jednome trenutku pokazala svoje obnaženo tijelo u svrhu jasnijeg dočaravanja čežnje svoga lika uz pomoć plavoga svjetla i finih pokreta koji ni u jednom trenutku nisu prelazili u vulgarno. Nakon scene predstava ulazi u finale i dinamizira se.

Svakako treba pohvaliti režiju predstave (Dražen Ferenčina) koji se trudio ispričati priču između redaka i koncentrirao se na poetske elemente i atmosferu.

Predstava odiše mračnom atmosferom koja jest teža, no ističe se  protkanošću finim erotizmom i senzualnošću, a tomu svakako pridonosi igra svjetala dok glazba i simbolička igra surađuju na lijep i atmosferičan način.