Ako još niste čuli, "Narodni heroj Ljiljan Vidić" prva je partizanska komedija u povijesti hrvatske kinematografije, a kao što ste mogli i pretpostaviti, radi se o prilično velikom hitu koji lagano diže prašinu još od kraja 2014. kad su se pojavile prve najave.

Radi se o još jednoj suradnji scenarista Zorana Lazića i redatelja Ivana-Gorana Viteza iza kojih su dobro prihvaćene "Bitange i princeze" i iznenađujuće dobar "Zakon!" koji je na kraju proletio ispod radara publike (ali i HRT-a).

Ovog puta dvojac je igrao na sigurno, a njihov film "Narodni heroj Ljiljan Vidić" mazi sve erogene zone Hrvata koji ni već debelo u novom mileniju ne prestaju laprdati o Drugom svjetskom ratu i živjeti u prošlosti. Kao što vam je vjerojatno i poznato, radnja prati četu partizana koja se, predvođena mladim pjesnikom, natječe na endehazijskom talent showu "Čimbenik X", a pobjednik osvaja nastup na Poglavnikovom domjenku te samim time i priliku da uz pjesmu, ples i pucnjeve okonča rat.

Budući da nas je besmrtna hrvatska priča uvela i u 2016., odlučili smo popričati s redateljem koji nam je otkrio kako je publika prihvatila film, kako je zadovoljan prođom u kinima i što je toliko neodoljivo u ustašama i partizanima.

Vaša suradnja sa Zoranom Lazićem traje već godinama, je li ideja ovog puta bila "idemo snimiti hit" jer, uzmemo li u obzir sveopću fascinaciju življenjem povijesti, ovo u teoriji djeluje kao zicer?

Ideja je bila Zoranova. Htio je napisati scenarij za film koji ima sve predispozicije biti gledan, pa je nakon vrlo kratkog razmišljanja shvatio da još nitko nije spojio žanr partizanskog filma i komediju i da se kroz taj spoj može reći štošta i o današnjem vremenu.

Jeste li bili u pravu, je li "Ljiljan" prošao dobro na kino blagajnama?

U prva tri dana prikazivanja imali smo 15 tisuća gledatelja, što je jako fino.

Što uopće u hrvatskim okvirima znači imati hit? Može li se govoriti o nekoj ozbiljnoj zaradi nakon pokrivanja troškova snimanja?

Imati hit znači vrtjeti se oko 100.000 gledatelja, kad se podvuče crta. Zarada tu ne postoji, za zaradu bi se taj broj trebao približiti milijunskoj publici. Hrvatska je malo tržište na kojem je matematički neizvedivo putem gledatelja vratiti sredstva uložena u snimanje filma.

Je li bilo teško pribaviti sredstva za ovaj film ili su svi prepoznali da je ovo film "koji nam treba"?

Zoranov scenarij je otpočetka u HAVC-u prepoznat kao potencijalni hit, tako da je prošao sve faze razvoja unutar HAVC-ovih natječaja. Nakon što je HAVC ušao kao glavni sufinancijer filma, scenarij je novce dobio i na srpskom fondu, a zatim i na Eurimagesu, što će reći da je i u europskim okvirima pročitan kao nešto potrebno i važno.

Što predvidivost ukusa domaće publike govori o stanju na hrvatskoj sceni?

Domaća publika je već godinama putem televizija i informativnih medija šopana šrotom, kojem je jedini cilj potpuno ih pasivizirati i isključiti im mozgove. U takvoj postavci stvari zapravo je vrlo jednostavno podilaziti ukusu tako senzibilizirane publike - daj im uvijek iste face koje će ili kuhati ili plesati i pjevati ili potencirati razlike kontinent/obala i na konju si. Ali baš zato smatram ključnim raditi filmove koji će se na neočekivan način baviti očekivanim temama, ne bi li publiku trgnuli iz te masovne hipnoze u koju je zapala.

Mislite li da bi dobra prođa filma mogla stvoriti kontraefekt, to jest, čeka li nas možda nešto kao "novi val partizanskog filma", ovog puta partizanskih komedija?

Nema šanse. Naročito jer "Narodni heroj Ljiljan Vidić" i nije partizanski film, on samo uzima odrednice partizanskog žanra kako bi govorio o današnjem vremenu. Ali da može biti poticaj autorima koji također imaju potrebu na drugačiji način, kroz neke druge žanrove, ukazivati na probleme suvremenog svijeta, to bi bilo idealno.

Popkulturalnih referenci je mnogo, postoje li neki konkretni uzori tijekom rada na filmu?

Pa i ne, u smislu da niti meni niti Zoranu stil rada nije "Ajmo sad napraviti kako je napravio već netko drugi". Utjecaj npr. Pythona ili Crne Guje je vjerojatno prisutan, jer smo odrastali i formirali razmišljanja na takvim serijama i filmovima, ali ne u toj mjeri da bismo se njihove estetike držali kao Svetog pisma.

Neki bi na prvu loptu mogli reći da postoji sličnost s "Nemilosrdnim gadovima", ali čini se da je još lakše povući paralelu s "Brianovim životom", koja vam je usporedba draža?

Ako već mora usporedba, onda prije s "Brianovim životom". Tarantina sam u jednom trenutku prestao gledati jer je ušao u nepodnošljivi manirizam, tako da sam "Nemilosrdne gadove" izbjegao. A s dramaturškom okosnicom "Brianovog života" se mogu povući paralele, budući da se oba filma bave sazrijevanjem naivnog mladića u prevratnim vremenima.

Je li potraga za glumcima bila naporna? Pitam s obzirom na to da imamo i neke povijesne ličnosti pa me zanima i kako ste birali Hitlera, Pavelića i Tita.

Zapravo i nije. Kako nije ideja bila činiti glumce fizički i u manirama slične osobama koje tumače, nego na povijesne ličnosti baciti neko novo svjetlo, odabrao sam glumce za koje sam smatrao da će to najbolje učiniti. A Dragan Despot, Dražen Čuček i Dražen Kühn su fenomenalni glumci i zbilja su svoje uloge utjelovili fascinantno.

 

Medijsku pažnju imate, jeste li zadovoljni prođom filma kod publike?

Što se tiče gledanosti, trenutno je prema svim očekivanjima. Komedija je škakljiv žanr i zahtjeva od gledatelja smisao za humor. Naravno, svi za sebe misle da imaju taj smisao, mada je realnost nerijetko upravo suprotna. Tako da, koliko stignem pratiti, ima baš svakakvih komentara.

Jeste li se susreli s ispadima ideologijom zadojenih manijaka s obje strane koji smatraju da ovo nije tema s kojom bi se trebalo šaliti, da se radi o još jednom "udaru na Hrvate" ili da je možda "prerano"?

Ima i tih komentara, unaprijed formiranih mišljenja, kojima niti ne treba pogledati film da bi znali da je riječ o ovoj ili onoj propagandi. Ali to je sve dio folklora, zbog kojeg je i nastao ovaj film, tako da se ne uzbuđujem jako oko tih ispada.

Je li zapravo moguće snimiti film ovog tipa i ne zauzeti stav, to jest, pokazati apsolutnu nepristranost?

Stav je, smatram, prilično jasan - pričati danas o partizanima i ustašama, dijeliti se na temelju odavno mrtvih ideologija, je potpuna besmislica, nametnuta distrakcija ne bi li ljudima odvratilo pogled od vlastitih života i problema s kojima bismo se danas trebali nositi.

S kojim se budžetom radilo, kako ste se snašli i jeste li na kraju uspjeli dobiti sve što ste htjeli?

Snimalo se s budžetom od nekih 6 milijuna kuna, što je koliko god zvučalo puno, mizerno i za europske i za svjetske uvjete, naročito kad se snima ovako scenografsko i kostimografsko zahtjevan film, s ovolikim glumačkim ansamblom, ali smo se snašli. Mislim da film djeluje produkcijski puno bogatije nego što se imalo i smatram to jednim od njegovih uspjeha. Puno je pomoglo što je Interfilm jedna od najiskusnijih producentskih kuća u Hrvatskoj i svoj su dio posla obavili besprijekorno.

Da je budžet bio veći, postoji li nešto što bi učinili na drukčiji način ili neke scene koje biste ubacili?

Možda bismo tu i tamo kroz drugi plan pustili da prolazi dvadesetak tenkova, a niti jedna avionska bitka ne bi bila naodmet, ali film izdržava i bez toga.

Kakva je bila priča s lokacijama? Bilo je tu eksterijera, studija, dvoraca i pećina, je li bilo naporno i jeste li posezali za specijalnim efektima kao i u mnogo projekata koji se u današnje vrijeme snimaju?

Kad se radi s tako iskusnim i spretnim scenografom kao što je Mario Ivezić, ništa nije naporno. Mislim da je njemu bilo puno napornije, jer je s ograničenim budžetom izvodio čuda. Što se tiče vizualnih efekata, za njima smo posegnuli u nekoliko navrata, što je najvidljivije u shopping centru, čija je dubina najvećim dijelom "nacrtana".

Kako prolazi Heil Katze i koja je uopće priča iza nje?

Priča iza Heil Katze je da je u jednom današnjem shopping centru zbilja postojao dućan isključivo s Hello Kitty proizvodima, pa nam je palo na pamet da bi u NDH shopping centru bilo zgodno napraviti varijantu tih lutkica iz onog doba.

Posebno mjesto u filmu dobio je i jezik, upoznajte nas malo s "partizanskim", "ustaškim" i "četničkim".

Partizani govore uglavnom tipičnim današnjim jezikom, uz tek tu i tamo koju revolucionarnu parolu. Ustaše, poglavito oni oko Poglavnika, govore korienski, na način da se trude riječi i izgovarati što korienskije izlomljeno, što zvuči kao nekakva govorna mana. Četnici, pak, govore svojevrsni crtićki četnički, pun predimenzioniranih četničkih fraza, onako kako si četnike zamišljaju Hrvati ili, konkretnije u ovom filmu, hrvatski Srbi.

Je li vam u ovom slučaju bitno da se ljudi samo dobro zabave ili da iz kina izađu s nekom porukom? A u slučaju ovog drugog, koja bi to poruka bila?

Svakako je zabava osnovni cilj, a poruka koja postoji je ukazati ljudima koliko su sve te ideološke odrednice u današnje vrijeme blesave i vrijedne poruge.

Ako biste nastavili s hitovima, koja bi bila sljedeća tema koja bi Hrvate masovno dovukla u kina?

Baš počinjem pisati scenarij za jedan triler o talačkoj krizi u osnovnoj školi, ali kojem će opet namjera biti i ukazati na probleme današnjice. Ali to tek treba napisati, pa ćemo vidjeti hoće li se za koju godinu i dogoditi.