U Galeriji na katu Kulturno informativnog centra, danas u 19 sati održat će se otvorenje izložbe fotografija 'Ograde svjetla' Jovice Drobnjaka

Izložba ostaje otvorena do 20. siječnja 2017. godine.
 
Kamera u ruci fotografa ne mora nužno i jedino registrirati stanja objekata; prateći već niz godina rad Jovice Drobnjaka, uočio sam kako njegov fotografski aparat svakim novim ciklusom iznova ispituje upravo pojavu procesa i događaja. Prvim ciklusom «Cvijeća» – sagrađenim oko intimističkih motiva cvjetnih aranžmana, smještenih u dubinski suženom prostoru – Drobnjak je snimljene objekte sagledao tretirajući svjetlost gotovo slikarski, čime nas je suočio s događajem motiva, trenutkom promjene fizičkog objekta u svjetlom interpretiranu grafičku činjenicu. Ciklusom  «Ilegalnih iluminacija» – kojim je zabilježio enterijer znamenitog spomenika Vojina Bakića na Petrovoj gori – Drobnjak je, pak, fotografiji pristupio iz perspektive procesa, odnosno registriranja konstantne pro mjene ko ju jedan te isti prostor trpi pod utjecajem svjetlosti.
 
Ovo navodim zato što se procesualno poimanje motiva u grafičkoj, ali i fotografskoj slici uspostavlja tek u trenutku kao on sam nadraste vlastitu pojedinačnu «objektivnost», te se iz dijela prostora oformi u njegovu cjelinu. Marino Tartaglia je istu situaciju davno naslutio primjećujući kako «motiv je ono u prirodi što je već pripravljeno za sliku», a to znači «trodimenzionalnost motiva dvodimenzionalno opačetvoriti». Jovica Drobnjak se najnovijim ciklusom «Ograde svjetla» poduhvatio upravo takvog posla: prepoznao je HEP-ovu ogradu kao motiv, kadriranjem spljoštio njegovu treću prostornu dimenziju, te, raširivši motiv na cjelinu kadra, u njemu prepoznao potencijal za ispitivanje procesa. Naime, ograde smo u fotografskom vokabularu navikli smatrat i prakti čnim vodičima  u dubinu fokusiranog prostora, ili, pak, propusnim međama kroz koje je moguće naknadno kadrirati fragmente prostora u drugom planu. U oba slučaja radi se o registriranju stanja u vizualnom polju. Drobnjak je problemu pristupio drugačije, raširivši motiv nizanja rešetki na cjelinu kadra, te tako pretvarajući kameru u sredstvo proučavanja procesa djelovanja svjetlosti na metalnu površinu. Proces se u ovom slučaju očituje kroz kontinuiranu promjenu identiteta uzorka rešetke. Time Drobnjakova fotografija zapravo postaje mjernim instrumentom mijene, odnosno pokazatelj vremena kao takvog.
(Iz predgovora, Vladimir Rismondo).